Još malo Istanbula

Jučer je bila nedjelja. Kazaljke se pomjerile jedan sat unaprijed. Malo je neobično bilo da se mrak spusti u pola osam. Lijepo u svakom slučaju. Dan je duži. Mamin Smješko je malo duže spavao pa smo se i mi fino odmorili i naspavali. Pojeli smo keksiće uz šoljicu mlijeka i odlučili da se počastimo negdje u gradu dobrim ručkom. Nek i mama malo odmori od kuhanja. Babo je dugo tražio restoran.
Meni je više dosadilo slušati pitanja, ovaj ili ovaj ili ovaj. Rekoh, hajd nam nađi neki Sosyal Tesisleri ali u azijskom dijelu Istanbula. Da se malo prevezemo preko mosta.
Ih, koja sam ja pametnica.
Moj prijedlog je bio odličan kao i restoran koji je muž pronašao i to na samoj obali mora. Divan enterijer, ukusna hrana, i jako ljubazno osoblje učinili su da ovaj nedjeljni ručak bude zaista pravi ugođaj. Ako dođete u Istanbul na malo duže vrijeme svakako preporučujem da posjetite i Beykoz, jedete u ovom spomenutom restoranu, a onda fino sjednete u baštu pored mora, uzmete crni čaj i uživate. Ma neopisiv je to osjećaj.
Inače, u svakoj općini u Istanbulu imate po nekoliko restorana koji se zovu Sosyal Tesisleri. Nalaze se na divnim lokacijama. To je mjesto gdje se ljudi druže i gdje se može pojesti ukusna hrana ali čije cijene su sasvim prihvatljive, pogotovo ako uzmemo u obzir veliki broj veoma skupih restorana u Istanbulu, samo zato jer su "navikani" i jer su cijene prilagođene turistima. Eto, kad budete u posjeti ovom velikom gradu proguglajte o Sosyal Tesislerima pa da ne trošite puno para, a možete se baš fino nahraniti.

Lijepe riječi i slike

Pratite Lijepe riječi i slike na facebooku.
Šaljite nam lijepe riječi koje volite čuti i lijepe riječi koje vi često upucujete drugim ljudima. Šaljite i Slike koje vam posebno znače i koje imaju svoju priču. Rado ću sve to objaviti na svom profilu. Hajde da unesemo u ovaj svijet puno pozitivnih misli i novih ideja.

Proljetni umor

Ne znam kako na vas djeluje dolazak proljeca, da li osjecati proljetni umor. To je onaj osjecaj kad vam se previse spava, kad vam je stan u neredu a vama se mrsko dici i to srediti, kad zavjese trebaju da se peru a tek prozori, vi to sve znate, zelite da dovedete ured ali prosto nemate snage. Jos ste se udebljali preko zime. Ja vagu pokusavam zaobici u sirokom luku ali sve se nekako stvori ispred mene. O cifri koju vidim ne smijem govoriti. Dobila sam pet kilograma preko zime. Ali imam super pozitivne ljude oko sebe. Koji mi kad se pozalim na kilazu samo kazu da se to kod mene ne primijeti jer sam visoka pa se rasporedi tamo gdje je najbolje. ;) Heh, stvarnost je drukcija. Moja odjeca mi dovoljno govori. Znam sta me najvise zeznulo, boravak u Sarajevu. Navecer u 10 sati sam jela vruce kiflice iz Imareta ili pitu iz Oklagije ili cevape iz Ferhatovica, i na sve to jos kroasan iz Aspeka i pavlaku sa kukuruzom iz Poricanina. :) Hej, dobro je pa nisam u plusu 10 kg.
I jos kako sam se vratila u Istanbul bas mi se jedu cokoladni kolaci pa tako sebe cesto nagradim jednim socnim kolacem sa puno crne cokolade. Ako ovaj post bude citala neka osoba na dijeti nece joj biti nimalo lahko. Zato prestajem. ;)
Preko zime covjek ne uzima dovoljno D vitamina jer se ne izlaze suncu pa sve se to odrazava na njegovo zdravlje.
Odoh, nema zabusavanja, valja se probuditi. Kakav proljetni umor, to se ljenjivci izvlace da bi im bilo lakse. :)

Neprofesionalna pedijatrica

Ne sjecam se da je ijedna nasa posjeta Sarajevu prosla bez odlaska pedijatrici. Moj mali Smjesko obvezno bi poceo kasljati. Taj kasalj je svakim danom postajao sve jaci. Prirodne metode lijecenja kaslja nisu pomagale. I ja ga odvedem u DZ Stari grad. Tu ga neka od pedijatrica pregleda i obvezno ukljuci inhlacije od kojih mu ne bude bolje i onda naravno jedino sto znaju jest antibiotik. I tako to biva svakog puta. Mi se vratimo u Istanbul i djetetu prestane kasalj i bude sasvim ok.
Ono sto me posebno "pogodilo" prilikom nase zadnje posjete D.Z Stari grad, jest krajnji neprofesionalazim od pedijatrice A.K. kao i nekih medicinskih sestara.
Bili smo mjesec dana u Sarajevu. Smjesko je nakon 10 dana poceo kasljati. Ja sam mu kupila Prospan sirup i kao da je on malo ublazio kasalj. Medjutim tad smo bili u posjeti kod nane i nakon sto smo se vratili nasoj kuci kasalj je ponovo bivao sve jaci. Kao sto sam i spomenula ranije pedijatrica nas je primila, preslusala pluca i ukljucila inhalacije. Uz to je propisala antibiotik i sirup za temperaturu i linex za djecu. Medicinske sestre su naplatile pregled i inhalacije jer nemamo bosansko osiguranje.
Smjesko je odbijao da primi inhalacije a jedna od med.sestara nas pozurivala i trazila da dijete cvrsto drzim i da mu na silu stavim na usta onaj plasticnio dio kojim se inhalira. Njima je vazno da samo sto prije zavrse s malim pacijentima. Nema tu blagosti ni milosti ni jedne sekunde. Dijete je nakon 7 dana trebalo doci na kontrolu. I onda je u prvoj smjeni bila druga pedijatrica.tj.A.K. Smjesko je bio miran. Dr.A.K ga pregledala. Nije joj se svidjelo kako dise. Poslala nas je da dijete slika pluca, da uradi nalaz krvi i stolicu jer Smjesko vec dugo ima problema sa tvrdom stolicom i svrbezom. Nakon sto smo slikali pluca pulmolog je rekao da se ne moze jasno vidjeti slika ali da ima malo zamagljenja. Nije bio siguran o cemu se tacno radi. I napisao je da uradimo alergo test. Dr. A.K je procitala sta je on napisao i rekla da dijete ima pocetak upale pluca. Alergo test je sasvim izignorisala. Ukljucila mu je novu dozu antibiotika koju je trebao uzimati jednom dnevno tri dana. I sirup za kasalj kojeg nije bilo ni ujednoj apoteci ali kako je izgleda taj sirup dr.propisala i svoj ostaloj djeci apoteke su se pobrinule da ga nabave.
Nakon tri dana dosli smo na kontrolu. Doktorica A.K. slusa pluca i pregleda grlo mom Smjesku i posto se on otima iz mog krila ona mu u ruke daje stapic iz kutije sa nesterilnim materijalom. Ja samo gledam. Kad naravno dijete krenu tim stapicem prema ustima. A dr. se ljutnu i trze mu iz ruke stapic govoreci,nisam ti dala da stavljas to usta, evo ti ovaj cisti njega mozes staviti. Ja se gubim. Ne znam sta da kazem. U sebi govorim, Boze,pa sta je ovoj zeni.
Smjesko je imao novi problem. Boljelo ga uho. Cijelu noc nismo spavali. Dr. A.K nas je poslala kod ORL gdje je ustanovljeno da postoji upala uha. Dr.A.K je ukinula stare antibiotike i ukljucila novi, treci po redu. I njega je trebao uzimati 5 dana po 5 ml, a kasnije 5 dana po 3 ml 3 puta na dan.
I onda ponovo kontrola.
Tu novu kontrolu hvala Bogu nismo imali u Sarajevu. Nakon vise od 15 dana pijenja antibiotika saznali smo da je nase dijete alergicno na gljivice. U Istanbulu nas je pedijatar poslao da odmah uradimo alergo test jer je po djetetovom izgledu lica i podrucju oko ociju znao da je rijec o alergiji.
Kad smo mu ispricali sta smo sve prosli u Sarajevu covjek je samo klimao glavom. Toliko dana propisivati djetetu antibiotik uopce nije dobro. I njegovo je misljenje da se i ne treba davati do "velikog zora". Da postoji puno drugih nacina lijecenja i prije svega provjeriti dobro o cemu se radi.
Upale pluca uopce nema. Sve ovo sto se desavalo mom Smjesku je bilo zbog alergije. Eh, moja pedijatrice,pitam se,kako bi se ti osjecala da ti dijete neko tako tretira. Ne bi ti bilo ugodno, zar ne? Eh, dabogda ti pameti dosla, i malo bolje svoj posao radila. Ne mogu da vjerujem da moze neko raditi sa djecom a da prema njima ne moze barem jedan osmijeh makar lazan bio uputiti. Sjedite na tim svojim stolicama i placu zaradjujete, fino vam je, pa pokazite malo milosti. Nije ni cudo sto djeca ne vole ni uci u sobu za pregled. Kad vide vase mrgudaste face jos im teze bude. A kako je tek nama mamama sto moramo sve to podnositi. A pogotovo nama pokrivenim mamama na koje ste izgleda pravo "alergicne". Vama vase. Kako zivite i ponasate se prema drugima to se na vama i vidi. Eto, htjela sam da prenesem svoje iskustvo. Mame, obvezno potrazite drugo misljenje, nemojte da vam djecu pedijatri "unistavaju" antibiticima.

Posted via Blogaway

Dan zaljubljenih :)

Gledam na fejsbuku neke stranice objavljuju prijedloge sta voljenoj osobi pokloniti za Dan zaljubljenih. Smjeskam se. Ja svom dragom cesto nesto poklonim. To su sitnice. Napravim mu keksice u obliku srca, izmasiram ga, obucem najljepsu haljinu i fino se nasminkam. Ne treba mi neki "poseban" datum da bi mu pokazala koliko ga volim. Kad primjetim da nije raspolozen trudim se da govorim samo o lijepim i pozitivnim temama kako bi mu popravila raspolozenje. Saslusam sve njegove probleme na poslu i pokusavamo zajedno da dodjemo do rjesenja. Trudim se da "inzenjerski" razmisljam koliko god je to moguce. :)
Ma sve cu uraditi samo da mi moj voljeni bude sretan i zadovoljan. Znam koliko mu znacim, ne sumnjam ni jedne sekunde da me manje voli nego ranije, zbog toga se stalno trudim da u nas zajednicki zivot unosim novine i osvjezenja. Zelim da moj voljeni u meni vidi i svog prijatelja kojem se moze izjadati i da vidi zenu koja je najljepsa i koja mu svakim danom postaje privlacnija.
Zbog njegovih obveza na poslu i mojih obveza oko fakulteta, cesto putujemo na razlicite strane. Nekad se ne vidimo mjesec dana. Moram priznati da je i to veliko osvjezenje za brak. Mnogoooo se pozelimo. Najbolji dar koji damo jedno drugom u trenutku kad se ponovo sretnemo je dug i cvrst zagrljaj.
Ja sam zaljubljena svaki dan u svog muza. :)
Hvala Milostivom sto nas je spojio. Vjera zaista uci covjeka najposebnijim stvarima. Tesko da covjek moze osjetiti slast braka ako je prije braka uzivao u stvarima koje mu nisu bile dozvoljene. Suzdrzavanje od strasti prije braka donijet ce nam uzitak i srecu u braku. Tad nam postaje sve "dozvoljeno". To je vrijeme kad voljenoj osobi mozemo pokazati sta znaci "prava" ljubav. :)
Eto, tako vam je dragi moji. Smirite vi svoje strasti prije nego udjete u brak pa cete vidjeti kako cete uzivati u braku. Sve ideje koje ste nekad imali u glavi tada mozete pretvoriti u djela. Iznenadjujte svog dragog i svoju dragu svaki dan i volite se svaki dan sve vise.

Nena, nana, baka

Ispijamo jutros kafu, a oni koji je ne piju, caj. Ja nesto nisam ljubitelj kafe. Sjecam se da me moja nena jos dok sam bila dijete (10-12 godina) "ucila" da pijem kafu. S njom u drustvu, eto da ne pije sama. Pa mi naspe pola soljice kafe pola mlijeka. I uvijek uz kafu izvuce neki keks iz ladice. Ma ljepota. Onda nena sve to zacini dobrim pricama iz njene mladosti. Nisam tad imala dovoljno godina da shvatim njene price. Neke su mi zvucale cak i strasno.
Prije par dana nena je dosla u Sarajevu jer zna da sam stigla iz Istanbula. Pozeljela me. Kaze da je ipak malo vise pozeljela mog malog Smjeska. Nasmijem se. Sjetim se kao da je bilo jucer kad je nena znala da me privije uza se i kaze kako me najvise voli. Ja sam joj najstarija unuka. S radoscu su svi iscekivali da se rodim. Kaze kako sam se rodila kad se psenica zela. I kako je sve govorila mom rahmetli babi da cu ja biti dobra zetalica (ona koja dobro zanje psenicu). Onda se nena nasmije. Zna da nikad nisam ni uzela srp (alat kojim se zanje) u ruke. Dobra moja nena. U ratu je izgubila petoricu svojih sinova. Kad nekom ovo kazem svi se pitaju da li je uopce u zivotu. Jest, kazem im, morate je upoznati i vidjeti kolika je ta zena herojina. Jos nena prica svoje price iz mladosti. Sad one imaju vise smisla. Djevojcica s kojom je nekad nena pila kafu sad je zena. Starija je duplo. Divi se zenama koje su zivjele u nenino vrijeme. A sve su kao nena bogami imale potezak zivot. Govorim neni kako bih voljela da sve njene price zabiljezim i objavim knjigu. Nena me podrzava. Voljela bi i ona da sve to ostane zabiljezeno. Nadam se se ako Bog da da cemo to ostvariti.
Ah, neno da te dragi Bog cuva i da jos dugo godina zivis s nama. Nikad necu zaboraviti tvoje bajramluke i tvoje nagrade kad donesemo skolsku knjizicu a ti je fino zakitis parama.
Sigurno ima puno vas kojim su nene uljepsale djetinjstvo i koji se jos uvijek rado privijete uz svoje nene. Ako vam nene nisu medju zivim sjetite ih se u dovama.

Kako odgojiti dijete u danasnjem vremenu

Razmisljam o slucaju koji se nedavno desio u Sarajevu- samoubistvo djecaka Mahira. Ono sto sam saznala citajuci pisma koja je pisala njegova majka a koja su objavljivali svi mediji u BiH ali i sire, Mahir je bio divan djecak koji nije vise mogao podnijeti zlostavljanje od strane svojih skolskih kolega, nastavnika i ko zna ko je sve jos imao udjela u tome, i oduzeo je sebi zivot. Koliko u svemu sto se pise i govori ima istine samo Allah zna.
Ne usudjujem se da bilo sta komentarisem. Strah me. Imam svoje dijete. I nadam se da cu Bozijom voljom imati jos djece.
Nije lahko odgojiti dijete u ovom vremenu. Nimalo nije lahko. Danas je normalno da djeca lll ili lV razred osnovne skole imaju mobitel. Ma nije problem, nek imaju. Problem je sto im se dozvoli da taj mobitel stalno imaju u rukama. Ponijeti u skolu, ponijeti na trening, na izlet, da se moze javiti roditeljima, to je pozeljno, ali nek to bude jedina svrha. I naravno redovno pregledati taj mobitel. Vidjeti sta se sve nalazi u njemu. Cak je pozeljno da to bude mobitel koji nema neku veliku memoriju da ne podrzava snimanje i dodavanje video prikaza. Ne treba djetetu od osam godina nista vise od mobitela kojim moze uspostaviti poziv i slati poruku. Je l potrebno da zna nesto vise. Ne. To je moje misljenje. Ali danas, previse se dalo djeci oduska. Imaju slobodu, nitko ih ne prati, ne prisluskuje. Previse im se vjeruje a djeca to iskoristavaju. Sjecam se da ja mobitel nisam imala do polaska u srednju skolu. I taj prvi koji sam imala bio je jako "siromasan" sadrzajima za razliku od ovih danas. Ipak, mislim da je tad, iako je i to vrijeme imalo svojih mana, bilo lakse odgajati djecu. Postojalo je postivanje autoriteta. Nisi ti smio ulaziti u sukob s roditeljima. Znao si da ce ti trebati da sutra odes u skolu i da jedes. Trebat ce ti dozvola da izadjes s prijateljima da se igras ili da odes na sok. Danas je sve "modernije". Djeca imaju sve sto zele. Roditelji stede, sebi uskracuju stvari koje vole da bi im dijete nosilo dobar mobitel u skolu. Cemu? Jer ostala djece imaju iphone pa da se (puno) ne razlikuje. Krivo razmisljanje! Nece dijete uciniti "posebnim" njegova markirana odjeca, njegov mobitel. Dijete ce vrijediti onoliko koliko su roditelji ulozili truda u razgovor s njima. Koliko su se trudili da u njega usade osobine koje zaista vrijede. Ono s cim sigurno nece biti na gubitku je vjera, dobrocinstvo i povjerenje roditeljima, dobar odnos s drugim ljudima i neizistavno, fizicka snaga da zna odbraniti sebe kad to zaista bude potrebno. Odgojiti dijete koje zna da postoji Bog, da nas On stalno gleda, da od Njega nista nije skriveno i da rezultat svega dobrog ili loseg sto radimo vidjet cemo na Ovom ili Vjecnom svijetu. Mislim da s ovakvim stavom u zivotu dijete nece biti na gubitku. Naprotiv, znat ce cijeniti istinske vrijednosti. Imat ce povjerenje u roditelje jer su ga naucili koliko je vazna njihova uloga u njegovom zivotu. Povjerenje,  to je kljuc svega. Ne moze dijete imati problem koji roditelj ne moze razumijeti i pokusati rijesiti. Ako pazi na svoje dijete i razgovara s njim otvoreno o svim problemima brzo ce shvatiti kad dodje do nekih promjena u djetetovom zivotu. Nece dopustiti da mu to promakne. Nista nije vaznije od toga. Posao, karijera, putovanja, novac,  ma sta god da covjek ima sve je to nebitno kad izgubi lijep odnos sa svojim djetetom. To se tesko moze vratiti.
Eto. Nisam htjela nikog osudjivati, rekla sam to na samom pocetku. Zaista mi je zao zbog djecaka. Zao mi je njegove majke. Vjerovatno nikad vise nece moci biti sretna. Uvijek ce joj faliti njeno dijete. Niko ne voli kao majka. I niko ne moze razumijeti kao majka. Na neke stvari ne mozemo utjecati. Trebamo dati sve od sebe kako bismo odgojili dobro nasu djecu. Ostalo prepustamo nasem Gospodaru. Nek On pomogne tamo gdje mi zakazemo. Mi tako malo znamo.