Kad jedna Bosanka dobije pozivnicu na tursko vjenčanje prvo na što pomisli: Evo odlične prilike da upoznamo turske običaje. Sve ono što je mogla vidjeti na tv ekranima, u turskim filmovima i turskim serijama, sad će imati priliku i lično doživjeti. A onda slijedi razmišljanje o novoj haljini, cipelama, tašnici, mahrami i, naravno, poklonu za mladence... Nakon što provede cijelu sedmicu tražeći haljinu za ovu priliku ipak odluči iskoristiti jednu od starijih haljina iz svog ormara, osvježiti je nekim detaljima, novom mahramom i cipelama. Zar žena mora za svaku priliku kupovati nove odjevne predmete. :) O poklonu nije trebala puno razmišljati. Kopkajući po internetu i razgovarajući sa Bosankama u Turskoj saznala je da treba donijeti dukat. To je dio tradicije, ali nije propust ako bi se darovalo novcem ili zlatnim nakitom. Otišla je u obližnju zlataru, izabrala jedan dukat, odjevna kombinacija je bila spremna i samo je još trebala sačekati dan vjenčanja. Došao je taj dan i sva ushićena propratila je jedan novi događaj u njenom životu. Skromno poznavanje turskog jezika i komunikacija sa malim brojem prisutnih osoba koje su poznavale engleski jezik, pomoglo joj je da bude dio jedne pozitivne priče u kojoj se moglo mnogo toga naučiti. S najpozitivnijim emocijama napustila je salon za vjenčanje sa sobom noseći sliku mladenaca kojim o vratu stoji crvena dugačka traka o kojoj vise dukati, na rukama nevjeste zlatne narukvice do lakata i koverte pune razičitih novčanica. Hairli bilo mladencima, sreća ih cijeli život pratila! :)
Nema komentara:
Objavi komentar