Çanakkale

Çanakkale je grad i luka na južnoj obali Dardanela sa oko 180 hiljada stanovnika. Malo je poznato da je ovaj grad također jedini grad, pored Istanbula, čija se teritorija nalazi i na Azijskom i na Europskom kontinentu. Ono što ovaj grad izdvaja od mnogobrojnih morskih gradića su dvije priče o dva rata čiji događaji su se dešavali u blizini: Trojanski i Prvi svjetski rat. Priča o Troji je većini ljudi poznata, a konj iz istoimenog filma holivudske produkcije, ponosno stoji na glavnoj gradskoj šetnici pozirajući mnogobrojnim turistima.
No priča iz Prvog svjetskog rata i bitki na Galipolju se već 100 godina priča u ovom gradu, i postala je sastavni dio života ljudi, te glavna atrakcija koja privlači ljude sa svih krajeva planete. To je nevjerovatna priča o ljudskoj zlobi, gluposti, hrabrosti, požrtvovanju, humanosti i besmislici rata i bitke koja je na poluotoku Galipolju (Gelibolu) odnijela stotine hiljada ljudskih života. Mnogobrojni spomenici i mezarja svjedoče tom događaju.
Do Çanakala se moze doci za 4-5 sati  iz Istanbula. Jednodnevni izlet je izvodljiv, no da istinski upoznate ono što Çanakale i okolina ima za ponuditi ipak je potrebno 2-3 dana.
Obavezno prije posjete osvježite znanje iz historije. Mi smo u toku putovanja pronašli interesantno štivo na jednom od naših jezika http://povijest.net/bitka-za-dardanele/, te prije nego što smo prošli pored prvog spomen mezarja, već smo se upoznali sa Nusretom, Engleskim brodovima, iskrcavanju Australaca i Novozelanđana na poluotok... Sve ovo sto smo procitali imali smo priliku pogledati na video prezentacijama, ali i uzivo, koje osoblje zaposleno u Muzejima i ostalim turistickim mjestima rado prezentira turistima. Velika prednost je sto puno ljudi u çanakalama veoma dobro govori engleski. To nas je pozitivno iznenadilo. Prenocili smo u hotelu koji se nalazi blizu mora pa smo uvecer uzivali setajuci obalom i razgledajuci ljepote koje posjeduje ovaj gradic. Vecerali smo svjeze pripremljenog lufera sa rostilja uz velike kolicine domacih salata. Odavno nam neka hrana nije tako dobro "sjela". Znate onaj osjecaj kad oci gledaju i zele jos hrane a stomak pun. Svjetla su prigusena u gradu, vjetric puse, sve radnje otvorene do kasnih nocnih sati, a nase noge umorne i tijelo treba odmora. Vratili smo se u hotel i zaspali kao bebe. Ujutro smo imali odlican dorucak u hotelu. Odmorni i puni zelje da sto vise stvari uspijemo vidjeti, odmah smo startali. Obisli smo Morski muzej, Tvrdjavu, Nusretov sretni brod, jos malo prosetali gradom i onda se odvezli do Troje. Tu smo bili oko dva sata. U povratku smo kupili suvenire. Ukrcali se na trajekt. Cijena prelaska na drugu stranu je 35 lira. Smjesko se zabavljao gledajuci galebove koji se bore da se uhvate komadice hrane koju bacaju putnici na trajektu.
Pozitivni utisci iz Canakala. Dva dana u tom gradu je dovoljno da covjek "napuni baterije" da nastavi dalje obogacen jos jednim lijepim iskustvom koje ce zauvijek ostati u sjecanju.
Samo tuga uhvati covjeka kad cuje pricu o stotinama hiljada nevinih ljudi koji su izgubili svoje zivote. Prica je to koju morate procitati. Slike su to koje trebate vidjeti. Uzas rata znaju samo oni koji su poginuli. Mi samo mozemo da zamisljamo kako je sve bilo.
“Jesu li mrtvi pali uzalud? Ako svijet treba da ostane kakav jest – onda jesu.” Sartre