Odluči se za hidžab! Vidi sta je istinska sreća!

Uskoro će, ako Bog da, 10 godina kako hidžab uljepšava moj život. Sjećam se. Trebala sam prisustovati obilježavanju desete godišnjice genocida u Srebrenici. Za tu priliku kupila sam odgovarajuću odjeću. Moja daidžinica je pokrivena više od dvadeset godina, pa mi je pomogla u pronalasku lijepe roze tunike i rozobijele mahrame. Na njen nagovor odlučila sam da sve to ranije isprobam i vidim kako ću izgledati u novom izdanju. Stala sam pred ogledalo i vidjela jednu novu osobu. Moje lice je bilo uokvireno mahramom. Svidjelo mi se kako mi je nova odjeća pristajala. Svi su se složili s tim. :)

11.jula 2005. godine odlučila sam da mahrama postane dio mene, zauvijek. Trebalo je to saopćiti mami i ostalim dragim ljudima. Nisam naišla na podršku koju sam očekivala. Slušala sam komentare: "Još si mlada. Sačekaj da završiš srednju školu.", "Pa nemaš odjeće za pokrivanje.", "Kako ćeš naći momka? Teško ćeš se udati.", "Zar ti nije žao pokriti svoju kosu?", "Ljepša si bez mahrame.", "Lakše mi je prihvatiti da hodaš razgolićena nego tako "zamotana" od glave do pete." I valjalo se izboriti sa svim tim. U namazu sam pronašla utjehu. Dugo sam ostajala na sedždi doveći Allahu da ostanem jaka, da ne odustanem, da me ljudi koje volim prihvate i budu mi podrška. Mama se bojala da to nije samo hir, pa da se nakon nekog vremena ne predomislim. Jer sramota je to, pokriti se pa se otkriti. Brinula se ona kako ću po vrućini u školu. Hoće li mi doći loše. Brinula se zbog stotinu razloga. I shvatila da nema fajde. Njena kćerka nije odustala. Hvala Allahu koji mi je dao snage i koji me učinio lijepim primjerom drugima. Nakon godinu dana pokrila se i moja rodica. Dvije prijateljice s kojim sam išla u srednju skolu odlučile su da se pokriju. Kad sam krenula na fakultet moja komšinica i kolegica sa fakulteta koja je dugo godina imala želju da se pokrije pokrila se, jer je shvatila da hidžab nije prepreka nego veliko olakšanje. Danas su sve ove moje prijateljice obrazovane žene, doktorice, profesorice, ekonomistice, uspješne majke sa dvoje i troje djece. Nisu ništa izgubile zato što su se odlučile za hidžab. Završile su fakultet, udale se, okolina ih je prihvatila, jer one imaju znanje i vještine, jer znaju šta žele u životu, i zahvaljujući tome ostvaruju svoje ciljeve. Ne treba njima, a ni meni kratka suknjica i dekolte do pupka da bismo uspjele. Mi imamo svog Gospodara i svoj hidžab. To je naš ponos i naša garancija za sreću na Oba svijeta.

I još nešto što me posebno obradovalo u posljednje dvije godine jest to što su se i moje sestre pokrile. Allah im dao svako dobro. Sad i njihova srca osjećaju smiraj i radost jer su ispunile naredbu svog Gospodara i zaštitile sebe od pogleda bolesnih. Ima jedan hadis u kojem se kaže da onaj ko odgoji tri kćerke u vjeri Allah mu obećava Džennet. Molim Gospodara da moju mamu počasti najboljom nagradom. Ona nam je pružila najbolji odgoj. I na kraju ipak bila najveća podrška bez obzira što joj se nisu sviđali neki naši životni izbori.

Eh, kad ti je deseta godišnjica hidžaba onda sebe fino počastiš jednom rozom mahramom s puno leptira.

Ti si onaj s kojim moj zivot ima najljepse boje

Iza nas je tri godine braka. Danas se zelim sjecati samo lijepih stvari koje smo zajedno prosli. Sve one manje lijepe stvari desile su nam se zasto sto nam je trebalo vremena da bolje upoznamo jedno drugo. Mi smo ipak bili "stranci" kad smo usli u brak. Upoznavali smo se trudeci se da ne prekrsimo Allahove propise. Znali smo ako damo sebi previse "slobode" prije braka (cesto vidjanje, osamljivanje i ne daj Boze fizicki kontakt), da ne mozemo ocekivati bas nagradu za to. To ipak ne prilici cestitim vjernicima. Komunicirali smo mailovima (kad vec ne postoje golubovi pismonose) :), vidjali se samo kad bi zato bilo potrebe (kad bismo jedno drugo pogresno shvatili pa to nismo uspjeli razjasniti pisanim putem). Doduse i praznicima. Trudili smo se da budemo iskreni jedno prema drugom, pricali smo o svom djetinjstvu, obrazovanju, pogledima na svijet, upoznali smo porodice jednog i drugog i uzdajuci se u Allaha odlucili da stupimo u brak. Bilo je puno stvari i lijepih i onih koje se takvim ne mogu nazvati, s kojim smo usli u brak ali spremni da se mijenjamo i ucimo jedno od drugog. Kad postoji velika razlika medju ljudima, od odgoja, obicaja, navika i jos svasta ponesto, covjeku treba puno strpljenja i snage da njegov brak uspije. Ono sto sam ja naucila jeste da je najvaznije RAZGOVARATI. Nijedan problem se nije rijesio jer si rekao, ostavi, nek prenoci. Sta ako cijelu noc ne mozes zaspati razmisljajuci sta i kako dalje. Onda imas jos jedan problem vise, nenaspavanost. A kako tek tad da nadjes rjesenje. Onda kad ste ljuti kad pozelite da vristite da lupate okolo da kazete nesto sto ne bi trebalo sjetite se samo kako ste vi izabrali tu osobu koja stoji pored vas jer ima milion dobrih osobina, jer vas voli iako nekad to uopce ne izgleda tako i sjetite se kako sejtan uziva kad vas vidi kako se svadjate i zeli da se udaljite jedno od drugog a onda i razvedete pa je on uspio u svojim namjerama. A vi svemu u inat dotrcite jedno drugom u zagraljaj. Nije bitno ko ce prvi krenuti. Bitno je da ste napravili prvi korak. Poslije sve lakse ide. I vise nista nije kakvim se na pocetku cinilo. Znam, ima "teskih" problema kod kojih ljudi ne mogu ni pomisliti da se zagrle, kad jedino sto zele jest da stave tacku na cijelu pricu i potpisu razvod, ali i u takvim situacijama trebs dobro, dobro razmisliti. Po svaku cijenu ostati u braku trpeci ponizavanja i zlostavljanja bilo kojeg oblika ne donosi nikakvo dobro ni supruznicima ni djeci. Onaj ko se cvrsto drzi i oslanja na Allaha nadajuci se njegovoj pomoci uvijek ce izlaza naci. Ja rekoh pisati o lijepim stvarima i na kraju ovaj post predje u rjesavanje bracnih nesuglasica. Hvala Allahu kad mi je podario osobu s kojom svi nasi problemi nadju rjesenje koje je najbolje za oboje. Hvala Mu sto u toj osobi imam veliku pomoc i podrsku i sto svaki moj dan, bez obzira da li sunce sjalo ili kisa padala, na kraju ipak bude lijep dan zato sto je on tu i sto zna da me voli ovakvu kakva jesam.
Allah je zaista neizmjerno milostiv.

Ljeto.

 Prvi je dan ljeta. Nije da ne volim kad sunce sija, kad mogu izaći u laganoj haljini bez deset slojeva odjeće na sebi, kad na nogama imam sandalice, kad ima svakovrsnog voća i povrća i kad mi voda nikad nema slađi ukus nego kad temperatura dostigne finih četrdeset stepeni. Nije da ne volim ljeto, ali nije mi lijepo vidjeti sebe u ogledalu kad mi lice potamni i to samo onoliko koliko mahrama ne pokriva, pa mi onda lice kao u bijelom okviru. Slika nikako lijepa za vidjeti pogotovo bez pudera. A tek boravak u zatvorenom, npr. šoping centri i kabine za presvlačenje. Da se onesvjestiš. Dok se vozim ne smijem otvarati prozore, jer pravim propuh, ne smijem paliti klimu, jer nije zdrava, onda sjedim i bukvalno se topim, odjeća se lijepi za mene. Molim Boga za kišu. Kiša padne, a onda jos teže. Tolika sparina nastane da se čovjek guši. A još kad nisi naviknut na visoke istanbulske temperature onda ti ljeto nikako ne dođe kao godišnje doba kojem se raduješ. Ja sam ipak više za rano proljeće i jesen, ali posebno mjesto dajem zimi. Bas čudno. Rodjena sam u ljeto. 

Četvrti dan Ramazana. Čovjek željan i vode i hrane, ali prije svega Allahovog zadovoljstva, milosti i oprosta, pa zbog toga mu ništa nije teško. Pazi na svoje riječi i svoja djela. Raduje se nagradi koja ga čeka.

Ramazanska atmosfera

Akšam je. Kroz cijeli stan se širi miris halve. Dva najdraža muškarca u mom životu brzo su ispraznila mali tanjurić. Nisam napravila veliku količinu. Tek toliko da zamiriše. ;) Tu tradiciju pravljenja halve naučila sam od mame. Sjećam se. Mama bi me uvijek zvala da joj pomognem oko pripreme. Ona bi brzo zalivala ključalom zašećerenom vodom porumenjelo brašno koje sam ja lagano miješala pazeći da ne zagori. Onda smo zajedno vadile kašikom gotovu halvu i uredno slagale na tanjur. Preko halve posipale smo mljevenje orahe. Sve bismo se okupile oko stola, jele i prisjećale se ranijih ramazana. Najdraži su nam bili oni koje smo cijele uspjele ispostiti. Bilo je to kad smo imale između deset i petnaest godina. Kad se postilo u kratkim zimskim danima. Klanjale bismo akšam i onda polahko krenule sa spremanjem za prvu teraviju. I tako svih trideset dana. Zajednićki namazi, teravije, učenje Kur'ana.

Trenutno živim u Istanbulu. Ovdje žene rijetko ili nikako ne idu na teraviju. Ovdje nije tradicija da halva miriše. Ovdje se ne čuje top sa Žute tabije. Ja sam Bosanka u Istanbulu. Mojim stanom se širi miris halve. Ja sebi pravim sarajevsku ramazansku atmosferu.:)

Molim Allaha da ojača naš iman. Da u ovim danima posta budemo strpljiviji, plemenitiji, darežljiviji, ljubazniji. Da širimo pozitivnu energiju i uljepšavamo život sebi i ljudima oko sebe. Dovimo za muslimane koji prolaze kroz iskušenja gladi, siromaštva, bolesti, rata.

Budimo primjer čestitih i dobrih ljudi.

Have a nice weekend

Vikend je. Uživajte, odmorite se. U Istanbulu nije teško pronaći upravo takvo mjesto ;)

Laku noć

Istanbulski doživljaji

Lijepo je živjeti u državi i gradu koji mami turiste diljem svijeta. Lijepo je kad ja, žena Bošnjakinja, mogu u svom stanu ugostiti rodbinu i prijatelje iz BiH. Lijepo je poznavati ovako veliki grad i drugim ljudima davati svoju preporuke šta bi sve trebali vidjeti. Lijepo je biti dio Istanbul shoping festivala. Lijepo je i kad na vrata zakucaju turske komšije i donesu tradicionalne turske "poace" jer je Noć želja ili Noć sudbine. Ili kad ja njih počastim čokoladnim kolačima koje odnesem u svojim tanjurima pa mi oni zakucaju na vrata želeći vratiti tanjur, a on pun baklava od oraha, badema, lješnjaka... Mmm :)... Lijepo je kad izađem u park sa svojim djetetom, a čujem kako se žene došaptavaju govoreći "Yabanci" (stranac), pa mi prilaze i pitaju me odakle dolazim (ver ar ju from) :). To je možda i jedina rečenica koju znaju izgovoriti na engleskom jeziku, ostalo uporno pričaju na turskom, razumio ili ne one nastavljaju priču. Kad kažem Bosna Hersek, pokazuju oduševljenje. Lijepo je živjeti u ovom gradu i pripremati se za Ramazan. Znam da će biti malo onih koji sjede po obližnjim restoranima i jedu. Divno je postati dio Istanbula, a i kad on postane dio tebe. Nemoguće je ne voljeti ovaj grad! Ako te ne osvoji na prvu posjetu, već drugu ćeš poželjeti da ga nikad više ne napustiš. Završeni izbori u Turskoj. Erdoanova AK partije je odnijela većinu glasova.

Za dobar početak sedmice i dobar početak mjeseca :D ;)

Ako ni zbog čega drugog onda zbog velikog izbora voća i povrća uživam proljeću i ljetu. Volim taj osjećaj kad odem na pijacu, a tamo veliki izbor zdravih namirnica i ti ne znaš šta prije da staviš u svoj ogromni pijačni ceker. Cijene voća i povrća u ovo doba godine su veoma pristupačne. Osjećam se odlično kad dođem kući s punim cekerom i stanem izlagati u frižider sve što sam kupila. Odmah počnem s pripremom ručka kako bih što prije iskoristila tek kupljeno povrće. Rahat sam cijelu sedmicu. Uživam u pripremi zdrave hrane. Lubenice, jagode, kajsije, trešnje, desert su koji sa sobom ne donosi puno kalorija ali zato donosi mnoštvo vitamina i jako dobar užitak u ustima i stomaku. 

Puno zdravlja vam želim i preporučujem da ne pazite na količinu voća i povrća koje ćete pojesti u proljetnim i ljetnim danima. ;)