Prvi je dan ljeta. Nije da ne volim kad sunce sija, kad mogu izaći u laganoj haljini bez deset slojeva odjeće na sebi, kad na nogama imam sandalice, kad ima svakovrsnog voća i povrća i kad mi voda nikad nema slađi ukus nego kad temperatura dostigne finih četrdeset stepeni. Nije da ne volim ljeto, ali nije mi lijepo vidjeti sebe u ogledalu kad mi lice potamni i to samo onoliko koliko mahrama ne pokriva, pa mi onda lice kao u bijelom okviru. Slika nikako lijepa za vidjeti pogotovo bez pudera. A tek boravak u zatvorenom, npr. šoping centri i kabine za presvlačenje. Da se onesvjestiš. Dok se vozim ne smijem otvarati prozore, jer pravim propuh, ne smijem paliti klimu, jer nije zdrava, onda sjedim i bukvalno se topim, odjeća se lijepi za mene. Molim Boga za kišu. Kiša padne, a onda jos teže. Tolika sparina nastane da se čovjek guši. A još kad nisi naviknut na visoke istanbulske temperature onda ti ljeto nikako ne dođe kao godišnje doba kojem se raduješ. Ja sam ipak više za rano proljeće i jesen, ali posebno mjesto dajem zimi. Bas čudno. Rodjena sam u ljeto.
Četvrti dan Ramazana. Čovjek željan i vode i hrane, ali prije svega Allahovog zadovoljstva, milosti i oprosta, pa zbog toga mu ništa nije teško. Pazi na svoje riječi i svoja djela. Raduje se nagradi koja ga čeka.
Nema komentara:
Objavi komentar