Žene su kraljice

Kraj radne sedmice. Dolazi nam vikend. Babo će odmoriti od svog posla, a mama će podijeliti svoje svakodnevne obveze s babom. :) Mami je svakako radnih svih sedam dana. Ipak, za vikend sebi da malo oduška. Sve je lakše je u dvoje. Dok mama priprema doručak, ručak i večeru, babo se igra sa Smješkom, odvede ga u park, obave kupovinu,... To su za mamu trenuci kad uživa. Nema srkleta. Nema izvirivanja iz kuhinje, nema opominjanja, ni vikanja: Ostavi to! Ne diraj! Pazi! Ne piši po zidu! Smješko odmara od mame, mama odmara od Smješka, a babo i Smješko uživaju u društvu jedan drugog. Ma milina. Mama na miru obavlja namaz, uči Kur'an, čita neku knjigu ili jednostavno legne i odmara. Može se nekad otići u restoran na ručak, a i naručiti. Nije baš toliko stalo da mama mora svaki dan i svaki obrok skuhati. :) Vjerovatno svaka žena nađe način da za sebe uzme barem sahat dva odmora od svega. Mora. Treba joj to.To je način da napuni baterije za dane koji slijede i koji mogu, a i ne moraju, biti lahki za nju i za ljude oko nje. Mužu treba žena, djetetu majka. Uz to treba biti i sestra i prijateljica koja će moći saslušati i pomoći. Sve to možeš postići ako sebi daš malo oduška. Ako kažeš, želim da imam vrijeme samo za sebe. Mogu tad raditi sve što mi duša želi, čitati, pisati, kuhati, izaći s prijateljicama, otići frizeru, šopingovati, ili samo se dobro naspavati. Žena koja misli da sve može stići, koja nema vremena da sjedne, popije kafu, čaj, jede, koja želi da bude idealna supruga, majka, kćerka, ne misleći pri tome na sebe i ne dajući pravo svom tijelu da se odmori i opusti, na kraju će odustati od svega jer neće više imati snage. Treba znati granice. Eto, drage mame, žene. Stanite, napravite predah, pa nastavite dalje. Meni uvijek naumpadne Bepo - čistac ulica. Pročitajte tu knjigu. I malo razmislite. ;) Šaljemo vam Smješko i ja ovo veliko srce. Sve su žene kraljice, tako treba da žive i ponašaju se u skladu s položajem koji im je dar od Gospodara.

Stambole, dolazimo :)

Kad se spremam za Sarajevo i pakujem kofere to ide veoma brzo, ali kad sve to radim pri povratku u Istanbul onda dva dana moram odvojiti samo za pakovanje. Još kad stignem u Istanbul i trebam sve stvari iz kofera odložiti na njihovo mjesto to je još dodatna dva dana. Ne znam zbog čega. Možda zato jer me posebno raduje svaka posjeta Sarajevu i od te silne želje da što prije odem tamo prije se spremam, a povratak u Istanbul nikad u meni ne budi toliko radosti. Naravno da poželim i grad i ulicu i prijatelje koje ovdje imam, ali Sarajevo je Sarajevo :). Doduše treba uzeti u obzir i to da se pobrinem da poprilično ispraznim Bingove police sa Meggle, Ovako i Vispak proizvodima, zbog čega je moj kofer sigurno teži deset do petnaest kilograma nego prilikom odlaska u Sarajevo. U Istanbulu nema Dm trgovina pa u Sarajevu kupim sve sitnice koje sam navikla da imam i koristim u svom domu. Nije ni čudo što mi sporo ide raspremanje kofera. Sreća pa muž, Smješko i ja imamo pravo na 70 kg prtljaga. Gdje bi stale sve ove stvari, ima ih još koje fotoaparat nije uspio slikati. Plus da dodam kukuruzno brašno, pekmez, bestilj, domaći med itd. Za sve to je zaslužna moja mama. Dok se vozimo prema aerodromu ispituje me, jesam li ti spakovala ono, jesam li ti dala ono... Mama 💜

Kupujmo domaće ;)

Cudan vakat dosao

Za vrijeme moje posjete Sarajevu nikako ne mogu biti a da se ne vidim sa jednim dragim insanom. Bile smo kosminice prije nego smo se udale, zajedno studirale i danas se cujemo i odrzavamo nase prijateljstvo, koliko je to moguce, s obzirom na to da ona zivi u Sarajevu a ja u Istanbulu. Kad se nas dvije sastavimo vrijeme zacas proleti. Taman uspijemo otvoriti neke teme a ono proslo pet sati kako je razgovor krenuo. Prica mi ona kako je njen muz nedavno dobio posao u jednoj poznatoj TV kuci. Radi kao lektor. Bio je veoma dobar student. Jedan je od onih koji se zaista trudio da njegov index krase najbolje ocjene. Naravno, sve to je postizao samo svojim znanjem. Sjecam se. Dok smo svi mi na nekim predmetima kao npr.Svjetska knjizevnost ili Teorija knjizevnosti trazili najlaksi nacin da polozimo (skripte, prepisancije) i upisemo sesticu ili sedmicu u index, taj covjek je ucio iz dodatnih literatura. Diplomirao je, potom magistrirao i upisao doktorat. Kad se prijavio na oglas za asistenta na FF nisu ga primili. U srednju skolu za profesora bosanskog jezika takodjer se prijavio i nisu ga primili. Prvi su trazili da ima zavrsen doktorat a za druge je bio prekvalifikovan. Eto tako. Srecom, uvijek bi preko nekih poznanika dobijao knjige koje je lektorisao. U medjuvremenu je poceo i raditi za jedan magazin kao lektor. Sve to nije bilo dovoljno da on i njegova supruga sa troje djece mogu sebi priustiti neke stvari kao npr.odlazak na more, da djeca mogu trenirati i jos puno nekih stvari koje bi zeljeli. Allah ih je nagradio zbog njihovog strpljenja i vjere i on je dobio veoma fin i placen posao. Tako to biva sa vjernikom, pogodi ga iskusenje on se strpi i bude mu na kraju dobro jer Allah posalje olaksanje i ne tovari na covjeka breme koje ne moze ponijeti.

Prica mi prijateljica, nazvao njenog muza kolega sa faxa i pita ga kako to da je on dobio tako dobar posao, je l to bila neka stela, cim je to zasluzio. Subhanallah. Zar mora biti stela, zar covjek samo ne zanje ono sto je posijao? Zasto ga taj isti kolega nije nazvao kad je radio na recepciji u hotelu nocnu smjenu a danju bio na faxu da ga pita moze li mu kako pomoci. Zove sad da pita kako to da on dobije tako dobar posao. Mah, istina je to da ti ljudi ne prastaju uspjeh. Ne gledaju tvoj trud i zalaganja, ne vide te u trenucima kad ti nije lahko, vide te kad se uzdignes na mjesto koje si zasluzio i zavide ti sto si bas ti na tom mjestu. Moja prijateljica mi sve to prica a pune joj oci suza. Kaze kako se njen muz uvijek trudio da bude od pomoci tom kolegi koji se javio. Zao mu sto sa njim nije podijelio radost jer ga smatrao svojim prijateljem. 

Tako je vrijeme doslo, kazem ja. Danas covjek ne moze biti rahat od ljudskih komentara i ljudske zlobe ma koliko se trudio da prema svima bude dobar. Da nam se Allah svima smiluje. Bogami je cudan ovaj vakat u kome zivimo. Svijet se udaljio od pravih istinskih vrijednosti. Zaboravlja da je jedino pravo radovanje radovanje zbog drugih.

Bajram šerif mubarek olsun

Pričam s mužem o tome kako je lijepo posjetiti BiH u danima Bajrama. Tad tek dobiješ pravu sliku Bosanaca i Hercegovaca. Ljudi izmučeni raznim iskušenjima, slabim zdravstvenim stanjem i finansijskim jos više, u ostalim danima se najviše pozabave tim svojim iskušenjima pa mogu ostaviti utisak da su neprijatni, nedruštveni i ko zna šta sve ne, ali za Bajram ti ljudi zaborave na sve svoje probleme i pokažu ko su zapravo oni. Fin jedan narod. Uredan. Darežljiv. Nasmijan. Ljubazan. Dok hodaš starim dijelom grada Sarajeva osjetiš kako se Bajram uvukao u svaku uličicu. Ljudi raspoloženi, susretljivi, s poklonima u rukama krenuli u obilazak svoje familije. Cvijeće se prodaje na svakom čošku. Lijepo je vidjeti takvo Sarajevo. Ne sumnjam da i ostali gradovi ništa manje ne odišu tom bajramskom ljepotom. Kolone auta uz Vratnik. Ljudi nasmijani. Dotjerani. Ne smet im čekanje. Saburaju. Sva tri dana Bajrama pojede se najmanje desetak baklava. Ne gleda se tad na kilograme, ne pazi se da li će se povećati šećer u krvi. Nekako ljudi računaju da to bosansko tijelo bez problema može obraditi. Jer brate lijepi to je samo dvaput godišnje. A i organizam se očistio i ojačao od posta. Muž i ja se svaki put složimo da je baklava od amidžinice zauzela prvo mjesto. Možda zato što je to prva koju probamo. To je prava bosanska baklava. Ona koju ne možeš probati a da ne budeš oduševljen ukusom. Kad prođe Bajram poželim da odem kod njih i pojedem jednu s užitkom, tad kad sam se odmorila od jedenja raznih baklava i kolača. Bogami je divna ova naša BiH. I lijepa je u svakom vrijeme. 

Nigdje nema Sarajeva

Lijepo je biti u Istanbulu za vrijeme Ramazana. Lijepo je iftariti na Sultanahmetu. No, nije lijepo kao u Sarajevu. Zadnju sedmicu Ramazana i Bajram provodimo u našoj Bosni. Dok prolazimo pored Mahirovove pekare vidimo red ljudi koji čeka na vruće somune. Miriše cijela mahala. Vratnik je poseban dio grada Sarajeva. Nikad mu ne manjka sunca. Za razliku od Bistrika kojeg sunce obasja u podne. Dok sjedimo u kući naših roditelja koja je smještena uz samu džamiju uživamo u slušanju mukabele. Glas imama odjekuje u svakoj sobi. To je neopisiv osjećaj ljepote. Baščaršija vrvi od ljudi. Ne gleda se koliko je sati. Do sehura se ne spava. Sarajevo živi punim plućima u vrijeme Ramazana. Nigdje nema te ljepote. Nigdje! ☺ Subhanallah, kako ja volim taj grad. 

Da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica!

Čekajući iftar

Kad ujutro vidiš na nekoj internet stranici sliku sa krofnama i poželiš da ih jedes... onda ih fino sebi napraviš i gledaš u njih dok isčekujes iftar. Imam ja tako neke neobicne zelje u danima posta. Gazirana pića rijetko, gotovo pa nikad ne pijem, ali kad postim sve mi pred očima izleti slika Fante. Borim se tako sama sa sobom i na kraju odjurim do najbližeg granapa i kupim tu narandžastu Fantu. Kažem sebi, evo ti bona, čim ezan zauči ti pojedi jednu hurmu pa u cugu ispij ovu flašicu. Drži me to sve dok ne pojedem hurmu. A onda više i nemam neke pretjerane želje da se napijem Fante. :)