"Znaš, ja kad sam bila velika mogla sam preskočiti drvo", tako je moja najmlađa sestra često znala govoriti dok smo se igrale. Naše odrastanje poslije ratnih dešavanja ipak je bilo lijepo. Morale smo napustiti naš rodni grad, ali smo ostale u našoj BiH. Mi smo bile mali svjedoci njenog ponovnog vraćanja u život. Hvala Allahu dž.š. koji nas je sačuvao i pomogao nam da izrastemo u osobe koje vole svoju zemlju i koje nikad neće zaboraviti šta su joj neprijatelji uradili. Svako zaboravljanje vodi u propast. Bosne će biti. Neće je nestati, kao što bi mnogi željeli. Mi živimo sretne, jer nismo naučile da trebamo drugim činiti nepravdu.
Sestre i ja sa našim rođacima i ostalom djecom iz komšiluka uživale smo u igrama vani. Kuća nam je bila kao zatvor. Nije nam bilo važno kakvo je vrijeme, da li kiša ili snijeg pada ili jako sunce grije, mi smo bili željni prostranstva. Na brzinu bismo uletjele u kuću i nešto ubacile u usta i čim prije se našle sa svojom družinom. Najdraže nam je bilo kad bi mama napravila hljeb i od još toplog namazala velike kriške sa eerokremom. Nije to bio debeli sloj eurokrema, ali je bilo tako ukusno da bismo dugo poslije pojedene kriške lizale svoje prstiće. Penjale smo se na drveće, brale džanarike, višnje, trešnje, jabuke, šljive,... Imale smo često razbijena koljena. I onaj osjećaj kad dolaziš kući krvavih laktova i koljena i trebaš mami objasniti kako si se povrijedila, a ne smiješ reći da si se s rođakom takmičila ko će brže preći kamenitim putem i stići do Ambulante, pa radije kažeš da ti je spao lanac sa bicikla i da si pala, jer si žurila da na vrijeme dođeš kući. Mama se ljuti što se ti, djevojčica, tamkmičiš sa dječacima. A tebi to poseban ćeif, jer želiš pokazati kako i djevojčice mogu raditi sve što i dječaci. Jer ti je dosadilo da slušaš kako se sve nešto dijeli. I zato smo danas zaista sposobne obavljati puno više stvari nego što žene inače mogu. Kako nismo imale oca, s majkom smo naučile puno stvari koje su zapravo "muški poslovi". Tako da smo zajedno išle u šumu prikupljati ogrjev za zimu, cijepale smo drva, vozile džubrivo za sjetvu, kopale, krečile... :) Mama nas je naučila svemu. To što nemamo brata nikad nismo žalile. Mi smo mogle uz Allahovu pomoć i uz ljubav i podršku naše majke apsolutno sve. Naše djetinjstvo nije bilo propraćeno mobilnim telefonima, kompjuterom i ostalim uređajima modernog društva. Mi smo imale samo TV kojeg smo rijetko gledale. I to u periodu poslije akšama jer tad nismo smjele izlaziti vani. Akšam je doba kad se najviše šejtana spusti na zemlju, mama nam je to uvijek govorila. Prvi namaz kojeg smo redovno počele obavljati upravo je bio akšam. Na Tv- u smo imale svega tri programa. Sjećam se Mumijeva i Letećih medvjedića. Znalo se desiti da na jednom programu bude jedan od ovih crtanih filmova, a na drugom Vijesti, pa dok mama pogleda Vijesti ostane nam dvije - tri minute crtića. Evo nas. Moja sestra me posjetila u Istanbulu. Danas smo odrasle. Šalim se s njom i govorim joj kako je visoka, možda bi i mogla neko malo drvće i preskočiti. Mi živimo ne znajući šta nas sve čeka. Gospodar naš nas nikad nije ostavio ni zaboravio. On je najmilostiviji. Koliko nam je blagodati podario tim što nas je uputio Pravim putem - putem vjere Islama. Njemu pripada sva zahvala i hvala. Hvala Mu što mi je podario najbolju majku i najbolje sestre na svijetu.
Nema komentara:
Objavi komentar