Bursa

Prvi dan vikenda smo bili u Bursi. Neplanirano. Dan je bio kišovit i tmuran. Idealan za spavanje. No, nismo dozvolili da nas vrijeme prevari. Obukli smo se i na brzinu izašli iz stana. Odlučili smo iskoristiti dan na najbolji način. Iako je bilo deset sati zaputili smo se u Bursu. Nakon više od sat vremena vožnje automobilom ukrcali smo se na trajekt. Svima onim koji iz Istanbula idu prema Bursi najbolji način da skrate vrijeme putovanja jest upravo prevoz trajektom. More, lagan povjetarac, galebovi, i ne osjetiš, a već si na drugoj obali. Nakon trajekta preostalo nam je još sahatak vremena vožnje autom. Napravili smo pauzu za namaz u jednom malom mjestu, kupili sitnice za put u lokalnoj trgovini. I u razgovoru sa trgovcem saznamo da je iz Albanije. Čovjek se iznenadi koliko ljudi različitih nacija živi u Turskoj. Naš maleni Smješko je malo prošetao i mogli smo nastaviti dalje. Na samom ulasku u Bursu počela sam uviđati sličnosti sa nekim mjestima u mojoj dragoj BiH. Krivine, šuma, livade, i sl. Govorila sam mužu kako imam osjećaj kao da idem tetki. Onaj put od Nišića prema Kladnju je gotovo identičan ovom. Nikad ga nisam voljela. Svaku krivinu čovjek osjeti u svom stomaku. Nekad kao dijete, prilikom posjete tetki, najviše sam voljela nasloniti se na sestrino rame i prespavati cijelim putem. Sad mi je nekako taj put poseban. Osjetim miris tek pripremljene hrane koja nas je obvezno čekala na tetkinom stolu. Kako je to poseban osjećaj. I tako smo stigli. Otišli smo na poznatu Bursa Çarşı. Nije me posebno oduševila. Vjerovatno zbog toga što je jako slična istanbulskoj Kapali čarsiji. Cijene su također iste. Odlučiš li nešto kupiti, brzo skontaju da si stranac pa su za tebe cijene znatno veće. Prošetali smo glavnom ulicom. Zanimljiva je. Ima mnogo radnji s desne i lijeve strane. Kroz sredinu je šetalište pa je preglednost veća. Noć se polahko spuštala. Hodajući tako došli smo do jednog mjesta koje me podsjetilo na Sarajevo, tačnije Ramazan u Sarajevu. Redovi ljudi koji stoje ispred pekare čekajući vrele simite (tradicionalno pecivo sa susamom). I mi smo se priključili redu. Bolji simit nisam pojela otkako živimo u Istanbulu. Gledaš kako vrijedni radnici prave i peku pecivo koje će nahraniti toliko ljudi, pa i nas, bosance koji nisu ni slutili da će nekad jesti simite u lijepoj Bursi. Još jedan detalj koji nas je iznenadio, čuli smo da postoji, ali da je toliko originalan to se nismo nadali, Sebilj sa Baščaršije. Lijep je, ali mi nije poseban kao onaj naš na Baščaršiji. Oko ovog sebilja niko nije hranio golubove. Ono što također treba vidjeti jest i most sa građevinama. To je stari žuti most Irgandı Sanat Köprüsü, jedan od samo četiri stara mosta na svijetu, koji čitavom dužinom ima prodavnice. Ostala tri mosta su: Ponte Rialto u Veneciji, Ponte Vecchio u Firenci i Pultney Bridge u Engleskoj. Osim suvenirnica koje prodaju proizvode starih zanata, tu su i čajdžinice i kahvedžinice. Most je sagrađen 1422. godine. Noć je bila topla i ugodna pa smo sjeli u obližnji restoran da nešto pojedemo. Već je bilo kasno. Vrijeme za polazak kući. Neplanirano, ali fino putovanje. Umorni i pospani brzo smo se našli u krevetu. Nisam mnogo očekivala od ovog putovanja, a ipak sam uživala i planiram ponovo otići tamo :). Trebalo mi je da odem i oživim sliku Sarajeva. Sljedeći put ako Bog da idemo mahsuz na planinu Uludag.