Sarajevo

U Istanbulu je danas bilo lijepo i sunčano, priča mi muž. Kaže da je kao proljeće. Ja mu govorim da je u Sarajevu bilo tmurno. Jučer je padao snijeg. Sedam je dana kako smo moj maleni i ja stigli u najljepši grad na svijetu. Od ljeta prošle godine ništa se bitno nije promijenilo. Sve je isto. Ma gdje bio, kud god putovao, čovjek nigdje ne može osjetiti smiraj i sreću kao tamo gdje su njegovi najbliži, roditelji, rodbina i prijatelji. Tamo gdje možeš govoriti bosanskim jezikom, jesti bosansku hranu, šetati bosanskim mahalama... i zaista srce se ispuni radošću kad čovjek vidi ljude koje voli, koji se trude da ti ispune sve želje jer nisi uvijek s njima. I tebi fino. Odmoriš se i uživaš. A moj maleni je u dobrim rukama. Nana i tetke ga divno paze i odlično podnose njegove nestašluke. Poseban je osjećaj kad se ujutro probudim u kući kod mame, vani pada snijeg u kuhinji pucketa peć, a starija sestra i ja pijemo čaj. Mama dan počinje šoljicom kahve u čemu joj se pridružuje mlađa sestra. U kući se svaki dan osjeti divan miris mamine hrane. Kolača nikad ne fali jer prema našim običajima, uvijek treba biti nešto slatko za pojesti, ne zna se ko može navratiti, pa da se ima čim poslužiti. I vrijeme brzo prolazi... čekamo babin dolazak pa da počnemo sa planinskim avanturama, ako Bog da...