Neuredan stan

U stanu je trideset stepeni. Nema klime. Svi prozori otvoreni i zamračeni. Ništa ne pomaže. I ovu vodu istanbulsku kad piješ ne osječaš da ti ublažava žeđ. I tako je već od polovine jula. Takav je cijeli august. I početak septembra. Tek za novembar mogu reći da je baš ugodan. Kad je čovjeku toplo onda je lijen, umoran, razdražljiv, i jaaako osjetljiv. Gledam po stanu, igračaka na svakom koraku, jastuci razbacani po krevetu, staklo na stolu puno otisaka malenih šaka, televizor je u istom stanju ali pošto je upaljen slika je to prekrila. Korpa puna veša. U kuhinji uvijek isprljanih čaša. Na hodniku i u sobi možeš naletjeti na bačene čarape i svašta se tu još nađe. Svaki dan isto. Operi veš. Skupi igračke. Očisti kuhinju. I kad bi tako cakum pakum sređen stan ostao barem do kraja dana. Ali ne. Ne može ni toliko. Dok svi idu spavati, ja stojim i gledam nered koji je nastao. Nemam snage, ni volje da to sređujem. Sljedeći dan ću opet isto raditi. I tako svaki dan. Nasmijem se svaki put kad se sjetim svoje prijateljice Eni. Kaže mi, reci mi nešto što će me natjerati da sredim ovaj nered u kojem živim. Nešto dovoljno ohrabrujuće da s pjesmom čistim i rasklanjam sve ovo čim sam "zatrpana". Rekoh, mogu te samo utješiti, i moj stan slično izgleda. Ne brini se Eni, ja znam još puno žena koje imaju isti problem. To što pred nas neko servira priču kako je uvijek u njihovom stanu sve na svom mjestu, kako su djeca idealna, poslušna, ostavljaju svaku igračku na svoje mjesto čim završe s igrom, ne mora značiti da je sve to istina. Razmisli da li ti je više stalo do toga da imaš sretno dijete s kojim ćeš se igrati, učiti, koje će osjetiti šta znači pažnja i ljubav, kojem nećeš pustiti crtani film da gleda dok ti briskaš prašinu, čistiš podove, pereš prozore. Da bi sutra mama, tetka, komšinica, prijateljica rekle, kako ti je sve fino i uredno. Sve to neka čeka. Tvoje dijete tebe treba. Ne treba njemu crtani film, ne treba mu "strašna" mama koja mu na sve što pokuša uraditi vrišti "NE". I ja se tako sekiram. Mama uvijek ponavlja kako je ona mogla sve stići a imala troje djece. Sve joj bilo čisto i uredno da "meda mozes lizati". Neka je. Dosta je bilo onog odgoja, otvori djetetu smoki neka jede, neka ima neku zanimaciju dok ja stignem srediti kuću i oko kuće. Neka je djetetu puna pelena, neka plače i hvata se mami za suknju da ga presvuče, mama ne može ostaviti svoje obveze, čeka je da skuha ručak. Papa, to je iza nas. Naše dijete nam je važnije od svega toga. Mi imamo pred sobom veliki zadatak. Moramo odgojiti jedno maleno stvorenje u dobrog i pametnog čovjeka. Moramo u njega uložiti puno strpljenja, ljubavi i pažnje kako bi postao osoba vrijedna divljenja i naš ponos na Oba svijeta. Eto, to je ono što nam treba biti prioritet, moja Eni. I sama se ponekad sa sobom borim, kopka me što ne mogu da uživam u urednom stanu, ali kad vidim svoje dijete zadovoljno onda mi stan postane nebitan. Naravno, kako raste dijeta treba učiti pospremati svoje stvari. Ali sad, dok jos uči govoriti sve što mu treba jeste igra, istraživanje, eksperimentisanje. To mu pomaže. To su za njega nova iskustva. Ne dozvolimo da naša djeca na nas gledaju kao na histerične majke koje stalno nabrajaju jer im je stan u neredu. Neka u nama imaju primjer kako za sve postoji vrijeme i kako se uči sve dok čovjek živi. A sad odoh pospremiti stan. :D Moj Smješko se zaigrao sa svojim novim vatrogasnim kamionom. Potrajat će to barem pola sata. ;)