Facebook, Those lovely words/Lijepe riječi

Moji ukusni keksi

Kad napravis tako dobre keksiće da se diviš samoj sebi. Zbogom Wellness, sad sam visoko iznad tebe! :) ;)

Recept:

Potrebni sastojci su: 100 grama puter, jedno jaje (domaće), šolja od 200 ml raženog brašna, pola iste šolje glatkog pšeničnog brašna, dvije kašike meda, dvije kašike agavinog sirupa, kašika šećera u prahu, pola praška za pecivo.

Sve sastojke umijesiti u glatku smjesu, staviti u frižider na sat - dva, a potom razvijati tijesto na 3 mm. Vaditi kalupima i između svaka dva staviti kocku Milke Noisette (velika Milka). Peći u plehu na papiru za pečenje dvadesetak min na 175 stepeni. PS. Agavin sirup možete zamijeniti stevijom, javorovim sirupom ili nerafiniranim smeđim šećerom.

Sretno! :)

Zvuci bubnjeva u akšamsko doba

Kad se u akšamsko doba začuju zvuci bubnjeva, a desetine glava vire kroz prozore zgrada, trudeći se saznati šta se dešava... Izgleda da to nije uobičajena pojava, barem u ovoj istanbulskoj mahali da se u kasnim satima zacuje muzika. To se udaje Turkinja djevojka :)
Sreca je pratila.

Izmit

 

„Reci: ‘Putujte po svijetu da vidite šta je On iz ničega stvorio. I, Allah će to, poslije, po drugi put stvoriti. Allah, zaista, sve može;“ (Al-‘Ankebut, 20.)

Izmit. Novo, neplanirano, putovanje. Vidimo na mapi da nam ne treba više od dva sata i krenemo. Vrijeme nestabilno. Nismo se utoplili, jer smo računali da će do podne sunce jače grijati. No prevarili smo se. Kiša nas je pratila sve vrijeme. Uspjeli smo prošetati Seka parkom. Zaista je prelijep. Nigdje u Istanbulu nisam vidjela nesto slično. More, duga šetnjica, sprave za vježbanje, restoran, mali mostovi, ljuljačke, tobogani, bezbroj prelijepih lala, pješčana plaža... Ma, divno, zaista! Uredno. Mirno. Ljepota. Vjetar je puhao. Ljudi su se polahko počeli okupljati. Morali smo krenuti jer je Smješku već postajalo hladno. Ugrijali smo se u obližnjem šoping centru. Htjeli smo vidjeti da li su cijene kao u Istanbulu. Gotovo iste. Nikakva bitna razlika. Ljudi su prijatni, pozitivni, i nekako smo imali osjećaj da smo izašli iz Turske. :) Htjeli smo posjetiti muzej papir, vidjeti njihovu sahat kulu, no vrijeme, kako sam i spomenula nam nije išlo na ruku. Provozali smo se centrom grada. Lijepa čaršija. Poprilično mirno. Istanbul uvijek vrvi. Neobično nam je. Za kraj smo otišli po Pismaniye. Kažu da je Izmit poznat po ovom slatkišu. Osnovni sastojci su brašno, sećer i puter. Postupak je poprilično složen. Iziskuje puno vremena i vještine. Brzo smo se vratili. Otići ćemo opet, ako Bog da. Zaslužuje ovaj Izmit barem jedan cijeli dan da se malo bolje upoznamo.

Prvi korak je jako vazan

Kad ti ostanu dva i po ispita do diplomskog rada a ti ne znas od kojeg poceti jer su svi podjednako dosadni i tako odugovlacis danima, mjesecima i prodjose dvije godine a ti nikako da krenes i onda skupis snage i kazes sebi da ove godine zelis diplomirati. Ma to je veliki korak. Moj muz ima obicaj reci da covjek sebi ne postavlja velike ciljeve pa zato ne uspjeva ni u malim nakanama. On mi cesto ponavlja: "Reci sebi da ces se popeti na vrh Bjelasnice, trudi se svom snagom da u tome uspijes pa iako ne stignes do vrha tvoj uspjeh ce biti veliki. Barem ces preci pola puta. Ali ako kazes sebi meni je cilj da stignem na pola puta do vrha Bjelasnice onda neces preci ni trecinu puta a vec ces biti umorna." I tako i jest. Covjek sve misli ima vremena, sutra cu, prekosutra i tako dodje vrijeme ispita a ti nisi naucio. To sto ne zivim u Bosni, to sto mi nema nikog u blizini ko bi mi mogao cuvati Smjeska a da ja ucim, nisu dovoljan razlog da odustanem. Vazno je organizovati se. Treba imati plan. Plan! Idemo uz Boziju pomoc zavrsiti prvo ovaj jedan usmeni, pa mi ostaju samo dva do septembra ako Bog da. Samo pozitivno! :)

Svako dijete je dobro dijete ako mu se poklanja dovoljno ljubavi

U mom krilu lezi najsladje stvorenje na svijetu. Zaspao je. Ovo je vrijeme kad ce odmarati svoje maleno krhko tijelo. Cijeli dan on ne miruje. Kako ujutro otvori svoje zeleno-plave okice, nasloni se na krevetic i zove mamu da ga uzme. Posto mama nije naspavana jer sebi da oduska navecer pa ostane budna do jedan sat, donese u svoj krevet malenog Smjeska i on uzme neku od svojih knjiga koje stoje na nocnom ormaricu i oponasa likove, predmete koje vidi i njihove zvukove. Ma koliko da se mami spava ustaje iz kreveta i zajedno sa Smjeskom pocinje jutarnje aktivnosti. I tako svaki dan. Kako covjeku malo treba za srecu vidim na ovom svom malenom slatkisu. On zeli paznju. Zeli da se igra. Zeli da mu se posveti vremena. Da ga se slusa. Da mu se aplaudira dok se vrti u krug. Da mu se kaze BRAVO, odlicno to radis, dobro si to nacrtao. Ti si mamina sreca. Mama te voli ovoliko ( rasirim ruke), brojimo zajedno do tri i kazemo SAD i on se spusta niz tobogan, brojimo svaku stepenicu koju uspjesno predje a ona na koju padne dodje nam kao mjesto za predah i nastavljamo dalje, napravimo urnebes u kuhinji ali znamo da Smjesko uci da samostalno koristi pribor za jelo, igracke su nam posvuda u stanu, ali neka ih, nece ih uvijek biti... Smjesko je samo jednom mali. Treba uzivati u trenutku.
Molim Allaha da pocasti svaku majku koja do sada nije imala bebu a zeli to svim srcem, kako bi osjetila sta znaci drzati u krilu i slusati jedno malo srce kako smireno kuca. Amin.

Voljeti čovjeka u ime Allaha

"Ružama je potrebno sunce, a ženama ljubav."

Danas, dok cekamo u dugoj koloni vozila, sto u Istanbulu nije rijetkost, prolazi pored naseg auta covjek koji prodaje cvijece. I moj muz kupi jedan buket crvenih ruza za mene. Divan je. <3 

Prije nego smo se vjencali, u fazi predbracnog upoznavanja, uvijek se ponasao hladno, suzdrzano, ne pokazujuci nikakve emocije. Znala sam mu to reci, ali on je uvijek imao jedan odgovor. Emocije i romantiku cuvajmo za brak. Tad ce nam sve biti dozvoljeno i moci cemo pokazati sve ono sto smo ranije cuvali u sebi. Ne znas ti kako ja mogu biti romantican. Bogami mi ni jednog trenutka nije naslucivalo da je on sve ono sto sam uvijek zamisljala. Upucivala sam dovu Uzvisenom da se udam za njega ako je on najbolji za mene. I evo nas u braku. Istinu je govorio. To je jedina osoba na svijetu na koju ne mogu biti ljuta vise od 5 min. I sta god da covjek prolazi u zivotu s njim, sve je protkano iskrenoscu i zeljom da bude bolje i da oboje na kraju budemo sretni. Elhamdulillah! <3

Stop :)

Danas je petak. Recimo sebi da ćemo biti sretni. Uradimo sve ono što će nas učiniti sretnim. Recimo STOP negativnim mislima koji nam slabe dušu i tijelo. STOP nerviranju zbog sitnica, jer nam je stan u užasnom neredu, jer smo se udebljali 2 - 3 kg i više, jer nam se prijateljica rijetko javlja, jer nas neko ogovara, jer za nas misli da smo licemjerni, površni, lukavi, umišljeni, ma šta god... Recimo STOP svemu što nam može unijeti nemir u srce. Neka naš cilj bude zadovoljstvo našeg Stvoritelja. Jačajmo našu vezu s Njim. Sve ono što nam je On pružio niko nam ne može oduzeti. Ako nam On podari unutrašnji mir i sreću, ko je taj koji to može narušiti? Niko. Zato, naprijed! Sreća je u nama. Okrenimo se prema sebi. ;)
"Raduj se. Dijeli radost sa drugima. Živi punim plućima, prepusti se svemu što dolazi sutra, bez straha, sa osmijehom... Pašćeš, ali ćeš se podići, lakše." (Lord Bajron)

Mi smo napravili ovaj znak STOP kako bismo izbjegli često korištenje riječi NE. Ovako je neobičnije. Kreativno zaustavljanje negativnih postupaka, ako se tako može izraziti na našem bosanskom jeziku.

PS. I ne zaboravimo proučiti suru Kehf - srce Kur'ana. ♡

Poklončić iz Beča ;)

"U svakodnevnom životu teško prepoznajemo da primamo puno više nego što dajemo i da samo uz zahvalnost život postaje bogatim." (Dietrich Bonhoeffer)

Ništa ljepše za čokoladoljupca, poput mene, od ovakvih poklona. Eh, ovih "par" slatkiša su poklon iz Beča - samo za mene :). Tu je i jedan divan ceker. Koristit će mi ;). Razmišljam, od čega krenuti? Šta prvo pojesti? :)

Dramatičan vikend :D

"Je l' idemo danas u Beogradske šume, voziti bicikla?", pita me muž prije nego je otvorio oči :). "Zašto da ne?!", bio je moj odgovor. Dok je muž izvezao bicikla, ušla sam u kuhinju i začas napravila čaj, laganu salatu i sos od šampinjona, spakovala kekse i voće. Bili smo spremni za polazak. Smješko je bio oduševljen novom jaknicom koju smo mu kupili, pa je sve vrijeme svom babi pokazivao dugmiće na jakni. Prošlo je i sat vremena dok nismo stigli na željenu lokaciju. Provozali smo se malo okolnim putevima... Eh, ta navigacija :). I tako smo krenuli biciklima upoznavati izletište koje je vrvjelo od ljudi. Obzirom da imam City bike i nije mi bilo lako voziti uz brdo, pa sam počela gunđati: "Što mi je ovo trebalo? Zašto i ja nisam kupila takav bicikl? Kako se samo patim!" Onda je muž došao na ideju da guramo bicikla dok ne dođemo na bolji teren. Nakon pet - šest minuta smo sjeli ponovo i lagano se spustili niz brdo. Staza nije prilagođena biciklistima, auta neprestano prolaze i put je uzak. Plašila sam se da nas neko auto ne "pokupi". I tako smo stigli do velike poljane, gdje su svi uživali u roštilju, svježem zraku, šetnji,... Našli smo i mi stol za nas. Ogladnili smo, pa je hrana koju sam pripremila bila preukusna :). Komentarisali smo kako je Turcima neobično vidjeti ženu sa hidžabom kako vozi bicikl. Nisam vidjela nijednu još, ali kažu da i druge žene sa hidžabom voze. Prolaznici se zagledaju i u Smješkovu sjedalicu koja je zakačena za bicikl mog muža. Gurkaju se, došaptavaju, čude... misle da će spasti i sl. Smiješno, ali i pomalo neugodno. Nakon što smo klanjali podne namaz, krenuli smo nazad. Sad je bilo još teže, više uzbrdica,... ali smo pričajući brzo došli do auta. Spakujemo bicikla i krenemo. Eh, ja ću voziti nazad :). Ljudi na sve strane, konja, auta,... ne znam više gdje gledati. I taman kad sam prošla sve to, nove neugodnosti... put pun rupa, kamenja,... Ipak je bolje da muž prezume volan :). Smješko je spavao. Kako smo više odmicali, put je bio gori. Neugodno treskanje, kao da vozimo "rally" :D :D. I evo prve prepreke... Put blatnjav, voda se izlila. Bez obzira na to, odlučno smo nastavili dalje... iii zaglavimo se. U rikverc ne može, na prijed ne može. Šta sad? Kako izaći? U auto nemamo nikakav alat. Krenemo tražiti putem nešto čime bi mogli kopati ispod guma. Pokušali smo sa velikim granama koje smo našli usput, ali uzalud. Muž sjedne u auto, nadajući se da će uspjeti izvesti auto, ali napravi veći belaj. Zaglavili smo još više. Teško ćemo kontaktirati policiju ili službu za spašavanje, jer u Istanbulu, za nepovjerovati, ne govori mnogo ljudi engleski jezik. Stali smo i čekali. Za neko čudo, pojavio se iza nas automobil. Vlasnik je Turčin, ne govori engleski. Upozoravamo ga da ne ide dalje, da se ne zaglavi, kao mi. Nazvao je policiju. Uzalud, ne pomažu u ovakvim situacijama. Nakon drugog telefoniranja, obavijesti nas da će doći traktor. Biciklisti, djevojka i momak, su prolazili tim putem. Kad su vidjeli šta se dešava, prišli su pomoći. Ljubazni momak je Amerikanac, u Istanbulu radi kao profesor engleskog jezika. Našao je negdje na putu ćilim, stavili smo pod gume, ali ni to nije pomoglo. Pola sata od toga, stigao je čovjek sa traktorom. Izvući će nas za 200 lira (jer smo stranci), kaže. Bezobrazluk. Muž je bio spreman platiti 100 lira, ali vozač nije pristao, pa smo ga pustili da ode. Noć se polako približavala. Hvatao me strah. I "Amerikanac" je otišao. Nije mogao više čekati. Lijepo je upoznati ljude koji žele pomoći. Zaista se trudio. Zahvalni smo mu. Turčin koji je došao iza nas se uspio izvuči iz blata i otišao. Govorili smo mu da nam je baterija prij kraju, nije se obazirao. Smješko se probudio. Bar on nije bio nervozan :). Morali smo naći neko rješenje. Krenut ćemo biciklima do prvog taksija, a auto ostaviti. Kad iza nas Amarok. Ne znamo gdje je krenuo. Zamolismo da nam pomogne. Zakačio je sajlu i spasio naas :). Turčin je. Ni on ne govori engleski jezik. Mnogo ljubazniji od onog kojeg smo ranije sreli, i traktoriste koji je nastojao zaraditi, a ne pomoći. Počele sam misliti da i on neće tražiti novac, da nije otmičar,... Šta mi sve nije palo na pamet u ovoj muci. Ne znam kako je došao, je li ga neko poslao... Najvažnije je da smo se izvukli. Kako je samo bilo neugodno provesti se onakvim autom i ući u zgradu blatnjav?! Ali nema veze. O čemu ćemo pričati sutra našoj djeci, ako ne o ovakvim stvarima. Čula sam kako muž Smješku govori "Ponosan sam na tvoju mamu. Ona je prava lavica." Mislila sam "Budi i ti ponosan na svog oca, našeg heroja. Svaki dan se trudimo biti sretni, zadovoljni i pozitivni. S njim je život ljepši.

 Ps. Ne vjerujete navigaciji ;)

Njam njam :D :D :D

Otvorena na zahtjev mog Smješka. Već dugo nam je krasila policu neotvorena bombonjera. Bilo je i vrijeme. Ne mora biti nikakav poseban datum. Malo oduška nakon prilično tmurnog dana. ;)

Zar ima neko da ne voli sir?!

Kad uzmes kilogram sira bez gledanja roka trajanja, onda moraš naći najbolji način da ga što prije iskoristiš  (grehota je bacati hranu ;)). Za doručak sam napravila mafine s blitvom, sirom, kukuruznim brašnom, a za večeru ukusne, i za mene neobične, keksiće zato što nisam imala priliku da pravim u slanoj verziji. Jako dobro idu uz salatu, a moj Smješko je začas nekoliko pojeo. Ugodnu noć želim. :)

Slani keksi sa sirom i šafranom

Recept sam pronašla na stranici www.coolinarika.com. Postupak je sljedeći:

Prosijte 100 gr brašna u zdjelu, dodajte 100 gr svježeg sir, 2 kašike ribanog parmezan, 40 gr maslaca sobne temperature, jedan žumanjak, polovinu vrećice šafrana (cijela vrećica sadrži 0.125 gr) otopljenog u kašici mlake vode, sol i biber po želji. Izmiješajte sve brzo da dobijete glatko tijesto. Omotajte ga prozirnom folijom i ostavite najmanje pola sata u frižideru. Zagrijte rernu na 180°C. Razvaljajte tijesto na 5 mm debljine na pobrašnjenoj dasci ili između dva lista papira za pečenje. Izrežite ga na oblike po želji (kalupima ili vijugavim kotačićem za rezanje tijesta) i malo ih nabockajte viljuškom ili drvenim štapićem. Složite kekse na pleh obložen papirom za pečenje i pecite ih oko 12-13 minuta dok ne poprime lagano zlatnu boju.