"Je l' idemo danas u Beogradske šume, voziti bicikla?", pita me muž prije nego je otvorio oči :). "Zašto da ne?!", bio je moj odgovor. Dok je muž izvezao bicikla, ušla sam u kuhinju i začas napravila čaj, laganu salatu i sos od šampinjona, spakovala kekse i voće. Bili smo spremni za polazak. Smješko je bio oduševljen novom jaknicom koju smo mu kupili, pa je sve vrijeme svom babi pokazivao dugmiće na jakni. Prošlo je i sat vremena dok nismo stigli na željenu lokaciju. Provozali smo se malo okolnim putevima... Eh, ta navigacija :). I tako smo krenuli biciklima upoznavati izletište koje je vrvjelo od ljudi. Obzirom da imam City bike i nije mi bilo lako voziti uz brdo, pa sam počela gunđati: "Što mi je ovo trebalo? Zašto i ja nisam kupila takav bicikl? Kako se samo patim!" Onda je muž došao na ideju da guramo bicikla dok ne dođemo na bolji teren. Nakon pet - šest minuta smo sjeli ponovo i lagano se spustili niz brdo. Staza nije prilagođena biciklistima, auta neprestano prolaze i put je uzak. Plašila sam se da nas neko auto ne "pokupi". I tako smo stigli do velike poljane, gdje su svi uživali u roštilju, svježem zraku, šetnji,... Našli smo i mi stol za nas. Ogladnili smo, pa je hrana koju sam pripremila bila preukusna :). Komentarisali smo kako je Turcima neobično vidjeti ženu sa hidžabom kako vozi bicikl. Nisam vidjela nijednu još, ali kažu da i druge žene sa hidžabom voze. Prolaznici se zagledaju i u Smješkovu sjedalicu koja je zakačena za bicikl mog muža. Gurkaju se, došaptavaju, čude... misle da će spasti i sl. Smiješno, ali i pomalo neugodno. Nakon što smo klanjali podne namaz, krenuli smo nazad. Sad je bilo još teže, više uzbrdica,... ali smo pričajući brzo došli do auta. Spakujemo bicikla i krenemo. Eh, ja ću voziti nazad :). Ljudi na sve strane, konja, auta,... ne znam više gdje gledati. I taman kad sam prošla sve to, nove neugodnosti... put pun rupa, kamenja,... Ipak je bolje da muž prezume volan :). Smješko je spavao. Kako smo više odmicali, put je bio gori. Neugodno treskanje, kao da vozimo "rally" :D :D. I evo prve prepreke... Put blatnjav, voda se izlila. Bez obzira na to, odlučno smo nastavili dalje... iii zaglavimo se. U rikverc ne može, na prijed ne može. Šta sad? Kako izaći? U auto nemamo nikakav alat. Krenemo tražiti putem nešto čime bi mogli kopati ispod guma. Pokušali smo sa velikim granama koje smo našli usput, ali uzalud. Muž sjedne u auto, nadajući se da će uspjeti izvesti auto, ali napravi veći belaj. Zaglavili smo još više. Teško ćemo kontaktirati policiju ili službu za spašavanje, jer u Istanbulu, za nepovjerovati, ne govori mnogo ljudi engleski jezik. Stali smo i čekali. Za neko čudo, pojavio se iza nas automobil. Vlasnik je Turčin, ne govori engleski. Upozoravamo ga da ne ide dalje, da se ne zaglavi, kao mi. Nazvao je policiju. Uzalud, ne pomažu u ovakvim situacijama. Nakon drugog telefoniranja, obavijesti nas da će doći traktor. Biciklisti, djevojka i momak, su prolazili tim putem. Kad su vidjeli šta se dešava, prišli su pomoći. Ljubazni momak je Amerikanac, u Istanbulu radi kao profesor engleskog jezika. Našao je negdje na putu ćilim, stavili smo pod gume, ali ni to nije pomoglo. Pola sata od toga, stigao je čovjek sa traktorom. Izvući će nas za 200 lira (jer smo stranci), kaže. Bezobrazluk. Muž je bio spreman platiti 100 lira, ali vozač nije pristao, pa smo ga pustili da ode. Noć se polako približavala. Hvatao me strah. I "Amerikanac" je otišao. Nije mogao više čekati. Lijepo je upoznati ljude koji žele pomoći. Zaista se trudio. Zahvalni smo mu. Turčin koji je došao iza nas se uspio izvuči iz blata i otišao. Govorili smo mu da nam je baterija prij kraju, nije se obazirao. Smješko se probudio. Bar on nije bio nervozan :). Morali smo naći neko rješenje. Krenut ćemo biciklima do prvog taksija, a auto ostaviti. Kad iza nas Amarok. Ne znamo gdje je krenuo. Zamolismo da nam pomogne. Zakačio je sajlu i spasio naas :). Turčin je. Ni on ne govori engleski jezik. Mnogo ljubazniji od onog kojeg smo ranije sreli, i traktoriste koji je nastojao zaraditi, a ne pomoći. Počele sam misliti da i on neće tražiti novac, da nije otmičar,... Šta mi sve nije palo na pamet u ovoj muci. Ne znam kako je došao, je li ga neko poslao... Najvažnije je da smo se izvukli. Kako je samo bilo neugodno provesti se onakvim autom i ući u zgradu blatnjav?! Ali nema veze. O čemu ćemo pričati sutra našoj djeci, ako ne o ovakvim stvarima. Čula sam kako muž Smješku govori "Ponosan sam na tvoju mamu. Ona je prava lavica." Mislila sam "Budi i ti ponosan na svog oca, našeg heroja. Svaki dan se trudimo biti sretni, zadovoljni i pozitivni. S njim je život ljepši.
Ps. Ne vjerujete navigaciji ;)
Nema komentara:
Objavi komentar