Priprema pekmeza

"Ja vas očekujem da zajedno uživamo u pripremi pekmeza. Sve je spremno. Nadam se da će nas i vrijeme poslužiti". Dobri moj daidža. Koliko je taj čovjek hajra učinio za mene, moje sestre i majku. Uvijek se trudio da ne osjetimo tugu zbog toga što nemamo oca. Sve ono za šta bismo pomislile da bi nam bilo lakše da je otac živ, on je bio tu da pomogne i olakša. Sjećam se dok smo bile djevojčice, jedno jutro smo sestra i ja gledale na televiziji Top shop, reklamirali su heragami, a mi zanesene lijepim frizurama koje su pravili sa heragamijem komentarišemo kako bismo voljele da ga imamo. Daidža nas je slušao u drugoj sobi, nazvao je i odmah naručio jedan za nas. Ma to je samo jedna sitnica u dugom nizu. MašAllah. Nažalost, vrijeme nam nije išlo na ruku. Cijeli dan je padala kiša. No, to nije pokvarilo naše planove. Daidža je pored šupe za drva napravio veliku nastrešnicu, postavio klupe za sjedenje, naložio vatru i stavio prvi kazan. Sjedili smo svi okolo i gledali kako se pekmez polahko kuha. Kiša je padala i padala. Mi smo pričali i uživali slušajući jedni druge, smijali se neninim pričama iz mladosti, jeli preukusnu hranu kojom nas je počastila daidžinica, sve domaće i pažljivo birano za nas. Nakon deset sati kuhanja skinuli smo prvi kazan pekmeza. Od 60 litara sok od jabuke izašlo je oko 10 litara pekmeza. Druga tura je odmah stavljena da se kuha. Nažalost, bili smo ograničeni s vremenom pa nismo mogli ostati duže. Pred daidžom je bila cijela noć u kojoj će polahko pratiti kuhanje pekmeza. Ogrnut u svoju veliku plavosivu jaknu s kapuljačom na glavi daidža nam zahvaljujuje što smo mu uljepšali dan svojim prisustvom. A koliko smo mi uživali tesko je riječima opisati.

Bajram šerif mubarek olsun!

Neka Bajram donese mir, sreću i radost u vaše domove. Mi smo zaklali naše kurbane i podijelili ih kako nam vjera nalaže, jedna trećina nama, jedna trećina komšijama, a jedna trećina siromašnima. Da nam Allah dž.š. ukabuli.

Padaj, padaj kišice

"Padaj, padaj kišice samo nemoj po putu jer je moja mama u bijelom kaputu..." pjevušim ja svom malom Smješku dok se vozimo sarajevskim ulicama a kiša neprestano pada.
Ma ovdje i kiša kad pada nije samo kiša, kao što kaže naš pjesnik Izet Sarajlić.
Sjećam se da smo sestre i ja, dok smo još bile djeca u osnovnoj školi, koristile svaku priliku da "zaboravimo" kišobran i fino pokisnemo. Niz lice nam se slivala voda, naše duge kose bi potajale tamnije, jer su bile do tjemena mokre, a moja mlađa sestra je bila sretna jer su njeni uvojci napokon bili potpuno ispravljeni. Znala je kad se kosa osuši da će ponovo vidjeti one stare uvojke koje nije voljela. Nismo zaobilazile nijednu lokvu nego s užitkom skakale u njih da osjetimo kako voda ulazi u naše cipelice. Bile smo lude. :) Kad bismo takve dolazile mami pred oči ona bi nas ljutito zagrnula u velike peškire i donijela ugrijanu odjeću. Onda bi nam barem pola sata držala ders o tome kako to nije dobro za zdravlje, kako možemo biti toliko neodgovorne itd. Za kaznu smo morale prati nase cipele prljave od kišnog mulja. Bile smo sretne jer smo uživale u kiši. Znale smo kako je lijepo doći kući i fino se ušuškati pod toplom dekicom i piti čaj koji mama pripremi za nas.
Eh, ti lijepi dani djetinjstva. :)

Miris jeseni

Jesen polako stiže. Kad ujutro izađem sa Smješkom u park, čim otvorimo vrata rashladi nas vjetar. Naše cipele prekrije žuto lišće. Zgrada u kojoj živimo je sa svih strana okružena drvećem. Od vjetra se moja mahrama razleti na sve strane, a Smješko se privije uz mene, povremeno maše rukama i tako tjera vjetar. Ugodno je. Posebna je ova istanbulska jesen. Nema puno kiše. Svi uživamo u danima kada sunce slabije grije. Neka i ono malo predahne. Ljeta su ovdje jako topla i teška. Jesen dolazi da olakša i probudi ljude iz "uljuljanog" stanja u koje su upali zbog velikih vrućina. Parkovi su puni roditelja i djece koja su poželjela nakon tri, četiri mjeseca izaći iz svojih domova bez problema, u bilo koje doba dana. Na to se prije moralo čekati da otkuca 18 sati, da nepodnošljivo visoke temperature spadnu. Jednostavno se pržiš. Kad se vraćamo iz parka u stan, u haustoru osjetimo miris hrane. Najviše mirišu crvene paprike. Hmm... sprema se zimnica :).

Ovako spremam crvene paprike za zamrzivač - operem ih, očistim od sjemenki, ispećem u rerni (ne previše, ali dovoljno da postanu mekane), zatim vruće stavljam u vrećice i tako u vrećicama stoje u posudi sa vodom dva - tri sata, ogulim im kožicu i pakujem dalje u vrećice za zamrzivač. U jednu vrećicu pakujem količinu paprika dovoljnu za jedan obrok. Ne treba puno vremena. Ako imate nekog da vam pomogne u guljenju paprika onda je to čas posla. Ja sam kupila 5kg crvenih paprika i sve sam sama uspjela završiti za manje od dva sata (ako ne računamo ono čekanje dok paprike ne budu spremne za guljenje). A sada pravac na pijacu po paprike, očistite, ispecite, zatim stavite u vrećicu, zavežite otvor, i držite u posudi sa hladnom vodom. Kožica se veoma lahko skida. Kada dođu hladni zimski dani naravno da se mogu kupiti crvene paprike u prodavnici, ali nije isto otvoriti zamrzivač i izvaditi ono što je pripremljeno svojim rukama. A također štedimo i novac ;). Zamrznute paprike stavljam u tepsiju, zatim u rernu i lagano čekam da se odlede i da ispari ostatak vode. Imate spremno jelo za desetak, petnaest minuta. Također možete to uraditi i u tavi na ringli. Nasjecite bijelog luka i zalijte vrhnjem. Odlično ide uz toplu pogaču. ;)

Koje grožđe vi volite?

Koje grožđe vi volite, crno ili bijelo? Ja volim crno. Bijelo je preslatko, bar za moj ukus. Kad kupujete, birajte svježe grožđe. Crno sadrži 54 kcl, a bijelo 60 kcl u 100 grama, dok suho grožđe ima čak 296 kcl. Nažalost, moramo brojati kalorije. Ugodnu noć vam želim. :*

Ti lijepi školski dani

Sjećam se koliko me radovala kupovina školskog pribora. Uživala sam dok sam birala bojice, gumice za brisanje, i tražila uvijek neko šareno, neobično šiljalo kojim ću moći zaoštriti svoje olovke i drvene bojice, i pernicu sa puno pregrada i dodatnih džepića u koju ću sve fino složiti. Bila sam baš uredna po pitanju toga. Znate ono kad na kraju školske godine učitelj pregleda svesku, gleda rukopis, preglednost, tačnost i svašta još nešto. I dobijete ocjenu i iz sveske. Meni je ta ocjena dizala prosjek. Učitelj uzme moju svesku i pokaže je učenicima, govoreći da tako treba da izgleda jedna đačka sveska. I onda se svi okrenu prema meni i govore: Bravooo! Baš su mi u lijepom sjećanju svi ti školski dani. Voljela sam bosanski jezik. To su bili časovi kad sam  uživala, a posebno kad bismo radili lektiru. Nema te lektire koju ja nisam pročitala. U kasnijim razredima bih od nastavnika tražila dodatne lektire za čitanje.

Sigurno se sjećate i onih časova kad nastavnik kaže da neko od učenika ispiše neki odlomak iz knjige na ploči, ali da treba imati lijep rukopis, to sam ja radila, i pisala uvijek na panoima i gdje god je trebalo tražili su mene. Tako sam pomagala i nastavnicima i profesorima u popunjavanju školskih knjižica i dnevnika i svjedočanstava. Eto, tako, nije da se hvalim ali to mi je bila jača strana. Sa matematikom je bila drukčija priča. Tu se i nisam baš proslavila. Ali moj muž jeste. No, bosanski nije volio. Zanimljivo. :)

Trenuci koji su mi također u lijepom sjećanju su vezani upravo za šiljalo i olovke. Sjećam se kako bismo se nas pet - šest okupljali oko korpe za otpatke i tu proveli pet minuta malog odmora, šiljeći olovke i pričajući. To su bile neke dječije priče, o testovima koji nas čekaju, o lošim ocjenama koje moramo saopćiti našim roditeljima, radovanju zbog petica, pričanju o dječacima koji su nam se sviđali itd., itd. A bilo je i onih smiješnih dogodovština kada bi neko od učenika za kaznu (zbog pričanja uporedo sa nastavnikom, zbog dobacivanja papirića drugu iz drugog reda) morao stajati u ćosku okrenut prema kanti za otpatke, a njegov najbolji drug da bi ga zezao ili mu pravio društvo u ćosku, pita nastavnika da ode i zašilji olovku ili baci neku iskorištenu maramicu ili nađe već neki razlog samo da se pridruži "kažnjenom". Ma bilo je svega. Moja dva rođaka su zajedno sa mnom išli u razred. U osmom su počeli kupovati svoje prve kutije sa cigaretama. Krišom su ih nosili u školu i krili se na velikom odmoru negdje u sumarku i pušili. Neko ih je jednom "ocvikao" pa je nastavnik naredio da se pretresu svi ruksaci, a posebno da se obrati pažnja na dječake. Zamislite šta su njih dvojica uradili. Stavili su kutiju cigareta u moju torbu. Govorili su mi da moju neće nastavnik pregledati. Znaju oni da ja ne bi. A ja se uspaničila, šta ako stvarno uzmu torbu i nađu kod mene cigarete. Obećali su da će oni priznati krivicu. I, na kraju nastavnik dođe i reče kako neće biti nikakvog pretresa, jer su, tobože, pogriješili odjeljenje i da su u 8c našli dječaka koji je priznao da ima cigarete. Vladanje mu je smanjeno, roditelji su upoznati s tim, ako se ponovi  "leti" iz škole. Tako se moji rođaci izvukoše, a ja umirala od straha. No, bila sam raja. Znam da bi uvijek stali ispred mene. Nikad me niko nije mogao pored njih ni namrgođeno pogledati. Ja sam imala svoje zaštitnike. Mada, družeći se s njima dvojicom nije mi ni trebala zaštita. Naučila sam puno tih muških "folova". Svoje prve mobitele smo dobili tek u osmom razredu. Moj je bio Erikson. Onaj s malim displejom na preklapanje i antenom. Baš je bio težak. Nije imao kameru. Ma ništa nije imao, ali je bio poseban. Bio je moj prvi mobitel. Jos je "živ". Mama ga čuva u garaži sa svim ostalim starim stvarima. Eh, sad svi ti ljudi imaju neke svoje živote. Putevi su nas odveli na različite strane. Naši izbori su velike suprotnosti. Tad smo bili djeca, sada imamo svoju djecu. Sad  su to nove generacije koje pišu nove priče. Pitam se, da li i sad pored korpe za otpatke neka djeca služe svoju "kaznu" za nepoštivanje školskog reda i mira ili je sad neki novi moderniji način?

Komšinice moje drage

Sjedim. Zvoni zvonce na vratima. Otvaram. Ispred vrata stoji djevojčica sa prvog sprata zgrade u kojoj živim. Daje mi u ruke veliku kesu. Kaže da je to poklon od njene mame. Otvaram kesu, a u njoj dvije vrečice pune lješnjaka. Kako je lijepo imati dobre komšije. Znaju da  voliš praviti kolače i obraduju te lješnjacima. Taman sam mislila da ih sutra zovem kod sebe na palačinke sa Sarellom. Sad ću ih ukrasiti i ovim lješnjacima.

Ko rano rani ostane nenaspavan :)

Dobro jutro. Davno je osvanuo novi dan. Međutim, dok mama spremi babu za posao, pripremi doručak, pripremi ručak, koji će babo ponijeti sa sobom, dok Smješko doručkuje i obavi svoje jutarnje rituale - odlazak na tutu, pranje zuba, tek onda mama sebe počasti sa više od 500 kalorija za doručak. :) Trebat će joj snage. Za vikend se nakupilo previše posla. Ponedjeljak je za mamu dan velikog čišćenja, pranja, peglanja,...

Hairli i uspješnu sedmicu vam želim. Puno lijepih trenutaka, iskrenih osmijeha, mudrih savjeta, pozitivnih ljudi i vjere u sebe i bolje sutra.

SEA Aquarium

Djelić našeg današnjeg doživljaja :)

 

Zbog mnogobrojnih pohvala koje smo imali priliku čuti, odlučili smo i mi posjetiti ovaj akvarijum. Nažalost i nismo se mnogo oduševili. Akvarijum jest uredan, uistinu se mogu vidjeti različite vrste riba, ali smo očekivali puno više kad su u pitanju ajkule kojim se toliko hvale. Zabilježila sam ono što smo imali priliku vidjeti. Lijepo jeste. Možda nekog i oduševi, ali ja sam mogla i da ga zaobiđem. Ništa posebno niti puno drukčije od ostalih akvarijuma koje sam imala priliku vidjeti. Također, ako idete sa malom djecom imajte na umu da će im "bide" (tako moj Smješko zove ribe) brzo dosaditi, pa će poželjeti da izađu vani, a s obzirom na to da lift unutar akvarijuma nije (bio) u funkciji onda ćete morati malo više hodati do izlaza. Eto... mislim da je cijena negdje oko 40 lira po osobi. Ako vas put nanese u Istanbul i imate želju da vidite i obiđete puno toga, a ograničeni ste s novcem onda neće pogriješiti ako s vašeg spiska uklonite ovaj akvarijum.  Ima puno ljepših i zanimljiviji stvari koje možete doživjeti u Istanbulu od posjete akvarijumu. No, ako niste ograničeni s novcem svakako da ga možete posjetiti, pogotovo jer se nalazi u sklopu najvećeg tržnog centra u Evropi "Forum Istanbul". Takodjer tu je i "Ikea" i "Decathlon", pa mozete fino šopingovati. ;)

Narod Sirije treba našu pomoć

U dva Sahiha zabilježen je hadis koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., a u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''U petku ima jedan čas, u kome, ako ga vjernik potrefi – obavljajući namaz – Allaha neće ni za kakvo dobro zamoliti a da mu to Allah neće dati i dovu mu uslišati.'' Dovimo za narod Sirije. Samo Allah zna kroz kakve muke oni prolaze. Sve ovo što mi vidimo putem interneta i televizije samo je djelić njihovih iskušenja. Slika mrtvog dječaka kojeg je more izbacilo, a koja se ovih dana neprestano prikazuje u medijima unijela je tugu u moje srce. Vjerovatno su je tako doživjeli svi ljudi u kojima ima imalo ljudskosti bez obzira kojoj vjeri i naciji pripadali. Ta malena duša koja je imala samo tri godine nije kriva nizašto. On je samo želio mir i slobodu. To će, ako Bog da, naći kod svog Gospodara. Tamo na Onom svijetu će uživati u nebrojenim blagodatima, zajedno sa svojim roditeljima. Gledam svog Smješka. Fino mu. Ima topli dom. Bira koje igračke želi. Ja razmišljam o novoj haljini. Jedemo svi ukusnu hranu. Čisto nam. Smijemo se. A negdje tamo u Makedoniji, Srbiji, širom Evrope, narod Sirije proživljava takav bol i patnju da mi suze naviru na oči. Ne mogu biti mirna. Ne mogu rahat jesti. Ne mogu mirno spavati. Ne mogu završiti namaz, a da svaki put ne ostanem dugo na sedždi moleći Gospodara da im olakša. Ne znam kako vi, ljudi moji, gledate na sve ovo što se dešava? Koliko god da se čovjek trudi da pomogne, sve mu se čini malo je. Pa i jeste ako ne dovi i ne uzda se da će Allah zaista poslati olakšanje i dati izlaz. Dovimo! Narodu Sirije trebaju naše dove i naša finansijska pomoć! Raspitajte se u svojoj državi, svom gradu, vjerovatno ima neka organizacija koja prikuplja pomoć za izbjeglice. Ako nikog ne nađete, javite se meni. Moji poznanici i prijatelji su ukljućeni u brojne akcije, tako da će novac i svaka druga vrsta pomoći koju date otići u prave ruke, ako Bog da.

Hajirli vam petak. I svaki drugi dan. Budimo zahvalni Gospodaru na blagodatima koje imamo, a nismo ni svjesni njihove vrijednosti.

Lijepe snove vam zelim

"Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog." ;)