Padaj, padaj kišice

"Padaj, padaj kišice samo nemoj po putu jer je moja mama u bijelom kaputu..." pjevušim ja svom malom Smješku dok se vozimo sarajevskim ulicama a kiša neprestano pada.
Ma ovdje i kiša kad pada nije samo kiša, kao što kaže naš pjesnik Izet Sarajlić.
Sjećam se da smo sestre i ja, dok smo još bile djeca u osnovnoj školi, koristile svaku priliku da "zaboravimo" kišobran i fino pokisnemo. Niz lice nam se slivala voda, naše duge kose bi potajale tamnije, jer su bile do tjemena mokre, a moja mlađa sestra je bila sretna jer su njeni uvojci napokon bili potpuno ispravljeni. Znala je kad se kosa osuši da će ponovo vidjeti one stare uvojke koje nije voljela. Nismo zaobilazile nijednu lokvu nego s užitkom skakale u njih da osjetimo kako voda ulazi u naše cipelice. Bile smo lude. :) Kad bismo takve dolazile mami pred oči ona bi nas ljutito zagrnula u velike peškire i donijela ugrijanu odjeću. Onda bi nam barem pola sata držala ders o tome kako to nije dobro za zdravlje, kako možemo biti toliko neodgovorne itd. Za kaznu smo morale prati nase cipele prljave od kišnog mulja. Bile smo sretne jer smo uživale u kiši. Znale smo kako je lijepo doći kući i fino se ušuškati pod toplom dekicom i piti čaj koji mama pripremi za nas.
Eh, ti lijepi dani djetinjstva. :)