"Ja vas očekujem da zajedno uživamo u pripremi pekmeza. Sve je spremno. Nadam se da će nas i vrijeme poslužiti". Dobri moj daidža. Koliko je taj čovjek hajra učinio za mene, moje sestre i majku. Uvijek se trudio da ne osjetimo tugu zbog toga što nemamo oca. Sve ono za šta bismo pomislile da bi nam bilo lakše da je otac živ, on je bio tu da pomogne i olakša. Sjećam se dok smo bile djevojčice, jedno jutro smo sestra i ja gledale na televiziji Top shop, reklamirali su heragami, a mi zanesene lijepim frizurama koje su pravili sa heragamijem komentarišemo kako bismo voljele da ga imamo. Daidža nas je slušao u drugoj sobi, nazvao je i odmah naručio jedan za nas. Ma to je samo jedna sitnica u dugom nizu. MašAllah. Nažalost, vrijeme nam nije išlo na ruku. Cijeli dan je padala kiša. No, to nije pokvarilo naše planove. Daidža je pored šupe za drva napravio veliku nastrešnicu, postavio klupe za sjedenje, naložio vatru i stavio prvi kazan. Sjedili smo svi okolo i gledali kako se pekmez polahko kuha. Kiša je padala i padala. Mi smo pričali i uživali slušajući jedni druge, smijali se neninim pričama iz mladosti, jeli preukusnu hranu kojom nas je počastila daidžinica, sve domaće i pažljivo birano za nas. Nakon deset sati kuhanja skinuli smo prvi kazan pekmeza. Od 60 litara sok od jabuke izašlo je oko 10 litara pekmeza. Druga tura je odmah stavljena da se kuha. Nažalost, bili smo ograničeni s vremenom pa nismo mogli ostati duže. Pred daidžom je bila cijela noć u kojoj će polahko pratiti kuhanje pekmeza. Ogrnut u svoju veliku plavosivu jaknu s kapuljačom na glavi daidža nam zahvaljujuje što smo mu uljepšali dan svojim prisustvom. A koliko smo mi uživali tesko je riječima opisati.
Nema komentara:
Objavi komentar