Kartepe

Po nagovoru jednog kolege s posla muz je insistirao da odemo do planine udaljene od Istanbula nekih dva sata voznje, tacnije 130 km od evropskog dijela Istanbula-Kartepe. Pripada distriktu Kocaeli. Osnovan je 1600 god.
Popularan je medju stanovnicima Istanbula jer je najblize skijasko odrediste.
Visina ove planine je 1300 metara.
Temperatura je bila samo 0. Jos nije pocela sezona skijanja. Snijega jedva da je bilo. Ipak nam je dobro dosao ovaj kratki izlet da se nadisemo cistog zraka i pobjegnemo od svakodnevnice. Smjesko je uzivao valjajuci se po snijegu. Nekako nas ova Kartepe bas podsjetila na Bjelasnicu i Babin do. (Ovo je mini verzija) :)
Bogami nase planine su svjetske. Ima Bosna puno toga ponuditi. Nismo mi ni svjesni blagodati koje nas okruzuju.

Nasa subota :)

Za dorucak puuunooo kalorija :). Ne brinite, vikend je. Ako planirate kupovinu, setnju, izlazak u prirodu, trebate imati energije. Dajte sebi oduska. Fino se nahranite i krenite sa planiranim aktivnostima. Znam, u Sarajevu je magla. Mozda nije najpametnije da izadjete u grad, ali zato imate divne planine Bjelasnica, Jahorina, Igman. Koja vam je draza?

U Istanbulu sezona gripe. Smjesko i ja smo prehladjeni. Pijemo redovno caj od djumbira, limuna, cimeta i meda. Preko noci u sobi drzimo veliku zdjelu u kojoj isparava caj od kamilice kako bi Smjesko mogao lakse disati na svoj maleni, prcasti nosic. Eto... cuvajte se. Jacajte imunitet. Nadam se da ce uskoro pasti snijeg da Sarajlijama, i svima ostalima procisti zrak.

What every parent needs to know

Od trenutka kad sam saznala da cu postati mama, a ima tome skoro tri godine, pocela sam sa citanjem knjiga o odgoju djece. Ja sam od onih ljudi kojim je jaaako vazno odgojiti dijete koje ce pozitivno razmisljati. Sve na jednu stranu ali vjera i pozitivne misli na drugu. Valjda mi je to toliko bitno jer pripadam generaciji koja je osjetila sta znaci rat. Sa nekih sest sedam godina vidjela sam koliko je dijete svjesno sta se sve desava oko njega i koliko neke stvari ostave traga na njemu za cijeli zivot. Ne znam koliko je covjek u tim teskim trenucima mogao ostati pozitivan ali je zaista vazno na koji nacin ces razgovarati i kako ces djetetu predstaviti neke "teske situacije". Moja majka je herojina. Nemam joj sta zamjeriti. Trudila se da moje sestre i ja zivimo sretne i zadovoljne i da ne osjetimo teskocu jer nemamo oca. Valjalo je zeni sa samo 28. godina, bez muza, odgojiti troje djece. Usadila je u nas mnogo lijepih i pohvalnih osobina. Skolovala nas. Bodrila nas da postanemo uspjesne zene koje se bore za svoja prava i koje ne moraju da zavise od muskarca. Ucila nas da pozitivno gledamo na ljude oko nas i da u iskusenjima koja nas zadese uvijek nadjemo nesto lijepo sto ce nam dati snage i volje da idemo dalje. Kad bih pomislila da nesto sto mi se dogadja nije "pravedno", da ne mogu podnijeti, samo bih se sjetila svoje majke. Uvijek pozitivno! Idi dalje! Trazi nesto sto ce ti pomoci  da se uspjesno izboris s iskusenjem. Vjeruj da je sve to od Boga. I da za sve ima rjesenje.  Trazi ga! Bori se! Eto, zato ja zelim u svoje dijete usaditi pozitivne misli. Jer zivot ovaj nije samo uzivanje. Nijedna knjiga ne moze opisati sta znaci biti majka. To se mora dozivjeti. Zbog toga je zivot lijep.

Nase zelje

"Znaš li šta je najljepše u životu?- Želja, prijatelju."

Zacrtajte sebi ciljeve i trudite se da ih ostvarite. Borite se ako zaista zelite da promijenite neke stvari u svom zivotu. A sigurno ih ima svako od nas. Taman, ako Bog da, ulazimo u novu godinu, eto prilike da krenemo ispocetka. Sjedimo, olovku i papir u ruke i pisimo! Fino sve zapisemo i zakacimo na frizider. To je odlicno mjesto da se svakodnevno podsjecamo svojih 'obveza'. Sta god bilo na tom spisku, nekom moze biti smjesno, savladivo ili ne, previse ili premalo, ali to su vase zelje, vasi ciljevi. Vi ste ti kojim te rijeci na papiru znace. I vi cete biti sretni kad, ako Bog da, budete brisali jednu po jednu recenicu jer joj nije vise mjesto na papiru, postala je stvarnost, vi je zivite. Vi ste uspjeli. To je ono sto je bitno.

Ne odustajte! Imajte velike ciljeve!

Ako se i desi da neke stvari ne budu onakve kao sto ste zacrtali, idite dalje. Ne osvrcite se i ne gubite vrijeme na ono sto nije do vas. Ako znate da ste dali sve od sebe mozete biti mirni. Vasa lista je ionako duga. Toliko zelja ima svako od nas. Potrudimo se da ne ostanu samo rijeci na papiru.

Me time :)

I mama je zasluzila malo vremena "samo za sebe". Nagradila je sebe jos jednom crnom haljinom. Ovo je vec peta u kolekciji crnih haljina. Sta cu kad ih volim. :) Iako moj muz govori da su sve iste, to nije istina. Ma ko muskarci, ne razumiju se oni tako dobro u detalje kao mi zene. :) Svaka od tih haljina ima drukciji kroj, drukciji vez, i uljepsana je nekom veselom bojom. Ova je kombinacija crne i zlatne. Elegantna je. Zorzetna. I duga do poda. Za moju visinu nije bas lahko pronaci dobru duzinu. Medjutim ima toliko velikog izbora radnji za pokrivene zene da su male sanse da ne nadjete ono sto vam odgovara. Ja volim Tugbu, Armine, Tekbir ali i Waikiki jer zaista ima super stvari a cijene su bas povoljne. Poslije obavljene kupovine pridruzila su mi se dva najdraza muskarca na svijetu pa smo zajedno otisli u Istinye park, odlican shoping centar u kojem mozete naci sve poznate modne marke i pojesti najbolji Gunaydin doner. Kad posjetite Istanbul obvezno svratiti u Istinye park. Uvjerit cete se da je vrijedilo. Nakon sto smo unijeli puuuno kalorija odlucili smo se za setnju pored mora. Barem da mali djelic kalorija potrosimo bit ce za uhar. Nek se  moze disati. :) Noc se spustala i vec je bilo jako hladno. Mama je skupila snage za sedmicu koja dolazi. Svim mama i onim koje ce to tek postati zelim puno sabura, snage, pozitivnih ideja i pozitivnih misli. Uvijek nadjite vremena za sebe. Bit ce bolje vama i ljudima s kojim    zivite. Volite sebe da bi vas drugi vise cijenili i znali i nagradili vas trud i zalaganja.                  

Novi dan, nova nafaka

"Ništa čovjeku nije važnije od svog mira i od sreće koju sâm stvori."

Selam decembru

Stigao je zadnji mjesec u ovoj godini. U Istanbulu je temperatura oko deset stepeni. Postaje hladno. Vrijeme je da izvucemo iz nasih ormara kapute i topliju odjecu. Vjerovatno vam je poznato ono premjestanje odjece kada svi lagani odjevni komadi idu na gornje police ili u sanduke kreveta ili u pakete pa na tavan, zavisno od toga koliko imate prostora u vasim ormarima, stanu ili kuci, tako se i snalazite. Eh, vi koji zivite u drugim drzavama, gdje je klima drugacija nego ova istanbulska, gdje zima ranije stigne, sigurno ste vec odavno preslozili vasu odjecu. Vi uveliko nosite kapute, cizme, salove, rukavice. Kod vas ima i snijega. Ja vam zavidim, vjerovali ili ne. Kad je zima, nek je zima. Nek snjezi. Nek se nosic crveni. Nek se nogama i rukama tapka da se prstici zagriju. Ovdje toga nema. Snijeg tek sto padne sutradan se istopi. Vjetra ima najvise. On se uspjesno bori sa snijegom i ne da mu da se dugo zadrzi. Ne da nam da osjetimo skripanje snijega pod nogama. Negdje tamo u Australiji sad ima cvijeca, sunce grije i toplo je. Ja ipak biram zimu. Nema ljepseg osjecaja nego kad noc prekrije sarajevske mahale i snijeg zabijeli krovove kuca. Kad u toplini svoga doma gledas kroz prozor bezbroj pahulja koje se spustaju na zemlju i ta zemlja sarajevska sjaji u noci kao da je zlatom posuta. I kad svakog vikenda biras koju planinu da posjetis jer ne znas koja je ljepsa. U decembru je Sarajevo poseban grad. Ma u svakom je mjesecu poseban.
Eto, uzivajte u decembru. Budite pozitivni i dovite da vam godina koja dolazi bude bolja od ove i sa sobom donese puno lijepih stvari.

Dobro jutro :)

Padala je kisa cijelu noc. I jutros evo pada. Vruce zemicke, puter i med, mlijeko i sok od narance. Covjek mora necim uljepsati ovaj tmurni dan. Vikend je. Izaci cemo malo da prosetamo. Nek Smjesko gazi po lokvama i uziva u svakoj kapljici kise.
Ako i u vasem gradu danas pada kisa znajte da je to vrijeme kad se dove primaju. Dovite za sve lijepe stvari. Sjetite se gladnih, ozeblih, bolesnih, uplasenih, tuznih. Da Allah olaksa svima kojim je tesko. Cijenite blagodati koje imate i nemojte se srditi zbog sitnica koje vas muce. Znajte da uvijek postoji neko kome je teze nego vama. Bit cete sretniji ako budete zahvalni.

Sretan rodjendan Domovino moja!

Prije 72.godine u Mrkonjic gradu na ll zasjedanju ZAVNOBIH-a Bosna i Hercegovina je dobila datum koji ce moci da obiljezava kao svoj rodjendan.
Domovino moja, neka ti je sretan rodjendan. Da Allah cuva tebe  i tvoj dobri narod. Sretnici smo mi sto smo se rodili u tebi. Gdje god bili i kud nas putevi zivota vodili mi te u srcu nosimo i ponosimo se tobom. O tebi samo najljepse price pricamo i ucimo druge ljude da te vole. Tebe je tesko ne voljeti. Treba samo pogledati sve tvoje prirodne ljepote, treba upoznati sve tvoje mudre i pametne sinove i kceri koji nas predstavljaju u svijetu svojim znanjem i vjestinama. Domovino moja, budi uvijek primjer ljepote i snage. Ti si prosla kroz razna iskusenja ali si se uvijek dizala jaca, spremna da se uhvatis u kostac sa svim sto dolazi. Volimo te! Ucit cemo i nasu djecu da te vole. Ucit cemo ih da znaju cijeniti tvoju historiju i sve ono sto si dala nama i njima i svima onim koji dolaze.

Lijepe riječi...

"Ne odrastaju samo djeca. Odrastaju i roditelji. Koliko god promatrali djecu da vidimo šta će napraviti od svojih života, oni gledaju nas da vide šta mi radimo sa našim životima. Zato, ne mogu reći djetetu da posegne za zvijezdama. Sve što mogu napaviti je da sama posegnem za njima."

(J. Maynard)

Smješko ima dvije godinice

Hvala Allahu što mi je podario mog malenog Smješka. S njim je svijet postao ljepši. Njegov osmjeh je moje najveće bogatstvo. Smiji se moj Smješko, uvijek se smiji. Ti si mamino, babino, nanino, dedino, tetino sunce. Ti si sunce koje uljepša dan svojim osmjehom svima onim koji ga sretnu. Da te Allah čuva i podari ti zdravlje, sreću, uspjeh i da nikad ne osjetiš bol i tugu.

Çanakkale

Çanakkale je grad i luka na južnoj obali Dardanela sa oko 180 hiljada stanovnika. Malo je poznato da je ovaj grad također jedini grad, pored Istanbula, čija se teritorija nalazi i na Azijskom i na Europskom kontinentu. Ono što ovaj grad izdvaja od mnogobrojnih morskih gradića su dvije priče o dva rata čiji događaji su se dešavali u blizini: Trojanski i Prvi svjetski rat. Priča o Troji je većini ljudi poznata, a konj iz istoimenog filma holivudske produkcije, ponosno stoji na glavnoj gradskoj šetnici pozirajući mnogobrojnim turistima.
No priča iz Prvog svjetskog rata i bitki na Galipolju se već 100 godina priča u ovom gradu, i postala je sastavni dio života ljudi, te glavna atrakcija koja privlači ljude sa svih krajeva planete. To je nevjerovatna priča o ljudskoj zlobi, gluposti, hrabrosti, požrtvovanju, humanosti i besmislici rata i bitke koja je na poluotoku Galipolju (Gelibolu) odnijela stotine hiljada ljudskih života. Mnogobrojni spomenici i mezarja svjedoče tom događaju.
Do Çanakala se moze doci za 4-5 sati  iz Istanbula. Jednodnevni izlet je izvodljiv, no da istinski upoznate ono što Çanakale i okolina ima za ponuditi ipak je potrebno 2-3 dana.
Obavezno prije posjete osvježite znanje iz historije. Mi smo u toku putovanja pronašli interesantno štivo na jednom od naših jezika http://povijest.net/bitka-za-dardanele/, te prije nego što smo prošli pored prvog spomen mezarja, već smo se upoznali sa Nusretom, Engleskim brodovima, iskrcavanju Australaca i Novozelanđana na poluotok... Sve ovo sto smo procitali imali smo priliku pogledati na video prezentacijama, ali i uzivo, koje osoblje zaposleno u Muzejima i ostalim turistickim mjestima rado prezentira turistima. Velika prednost je sto puno ljudi u çanakalama veoma dobro govori engleski. To nas je pozitivno iznenadilo. Prenocili smo u hotelu koji se nalazi blizu mora pa smo uvecer uzivali setajuci obalom i razgledajuci ljepote koje posjeduje ovaj gradic. Vecerali smo svjeze pripremljenog lufera sa rostilja uz velike kolicine domacih salata. Odavno nam neka hrana nije tako dobro "sjela". Znate onaj osjecaj kad oci gledaju i zele jos hrane a stomak pun. Svjetla su prigusena u gradu, vjetric puse, sve radnje otvorene do kasnih nocnih sati, a nase noge umorne i tijelo treba odmora. Vratili smo se u hotel i zaspali kao bebe. Ujutro smo imali odlican dorucak u hotelu. Odmorni i puni zelje da sto vise stvari uspijemo vidjeti, odmah smo startali. Obisli smo Morski muzej, Tvrdjavu, Nusretov sretni brod, jos malo prosetali gradom i onda se odvezli do Troje. Tu smo bili oko dva sata. U povratku smo kupili suvenire. Ukrcali se na trajekt. Cijena prelaska na drugu stranu je 35 lira. Smjesko se zabavljao gledajuci galebove koji se bore da se uhvate komadice hrane koju bacaju putnici na trajektu.
Pozitivni utisci iz Canakala. Dva dana u tom gradu je dovoljno da covjek "napuni baterije" da nastavi dalje obogacen jos jednim lijepim iskustvom koje ce zauvijek ostati u sjecanju.
Samo tuga uhvati covjeka kad cuje pricu o stotinama hiljada nevinih ljudi koji su izgubili svoje zivote. Prica je to koju morate procitati. Slike su to koje trebate vidjeti. Uzas rata znaju samo oni koji su poginuli. Mi samo mozemo da zamisljamo kako je sve bilo.
“Jesu li mrtvi pali uzalud? Ako svijet treba da ostane kakav jest – onda jesu.” Sartre

Laku noć :*

Prilikom posjete svakom novom gradu u Turskoj, ne možemo, a da ne svratimo u prodavnicu čokolade. Tako je bilo i ovog puta u Canakkalama. Divan je to grad. Ako želite da se dobro odmorite i opustite, u ovom gradu ćete sigurno u tome i uspjeti ;):

Mostar suncem obasjan

Prilikom našeg kratkog odmora u Sarajevu, suprug i ja smo iskoristili priliku da negdje odemo sami. Smješko je ostao kod nane. I uživao je. Mi se odmorili od njega i on od nas. Dok smo izlazili iz Sarajeva pratio nas je veliki pljusak. Dolaskom u Konjic sunce nas obasjalo i pratilo do Mostara. Nevjerovatno, kao da smo došli u drugu državu. Mi se utoplili, a u Mostaru ljudi u papučama, pantolicama i majicama kratkih rukava, šetaju ulicom. Ljepota. Cijelu heftu, kako smo došli u Sarajevo pada kiša. Ovo mostarsko sunce nam je baš popravilo raspoloženje. Nakon dugih šetnji, obilaska grada, slikanja na Starom mostu, već smo bili poprilično gladni. Predložila sam mužu da odemo u jedan fin restoran u kojem sam bila nekad davno, kad sam sa razredom iz srednje škole bila na izletu. Pronašli smo ga veoma brzo. Fino se smjestili i čekali konobara. Uzeli smo meni koji nam je visoki, mršavi čovjek, učtivo ponudio. I listamo mi tako stanicu po stranicu menija, a ono sve alkoholna pića. Ja se nasmijem i pitam da li imaju nesto za jesti jer kako vidim ovdje je samo alkohol. Čovjek se zbunjeno osmjehnu, priđe bliže stolu i krenu nabrajati šta sve ima za jelo. Muž ga upita da li je meso koje služe halal, a konobar onda kao iz rukava: "Gospodine, ja sam musliman, gazda je musliman. Mi ovdje ne prodajemo svinjetinu. Hoćete li da vam proučim dovu? Učio sam je arapima kad su ovdje dolazili. Ljudi se izgubili kako ja to znam." Muž i ja se pogledasmo. Najradije bismo ustali i otišli. No, Mostar ne poznajemo dobro i ne znamo da li postoji restoran koji ima halal certifikat. Bili smo gladni. Naručili smo "specijalitet restorana", po preporuci "snalažljivog" konobara. Manje više hrana je bila ukusna. Nemamo neke posebne zamjerke. Kad smo završili tražili smo konobara da nam naplati račun. Našli smo ga u nekoj maloj skućenoj sobici na izlaznim vratima. Sjedio je s jednom starijom debljom ženom koja je hranila macu. Rekao je da mora otići do kase jer je ta sobica u kojoj se nalazi kuhinja. Bilo mi je muka kad sam vidjela prostoriju u kojoj je spremljena hrana koju smo upravo pojeli. Žao mi je što sam ja predložila taj restoran. Ne znam da li je i tada prije desetak godina kada sam bila sa društvom iz srednje škole bio isti vlasnik ili se ipak promijenio ili sam ja postala osjetljivija na sve detalje vezane za hranu. Ma uvijek sam bila. I normalno je da budem. Ovaj sam restoran baš prekrižila. Kao i slastičarnu gdje smo pojeli najneukusniji sladoled na svijetu. Naručiš sladoled sa čokoladom i dobijes neku neukusnu smjesu koju su obojili kafom. Šta reći. Ako izuzmemo dio sa hranom baš smo uživali taj dan. Mostar je grad koji obvezno treba posjetiti i to u vrijeme kad se nad Sarajevom nadvije tama i počnu duge dosadne kiše. Tad ljepota Mostara dođe do izražaja jer tamo ima još puno sunčanih dana.

Priprema pekmeza

"Ja vas očekujem da zajedno uživamo u pripremi pekmeza. Sve je spremno. Nadam se da će nas i vrijeme poslužiti". Dobri moj daidža. Koliko je taj čovjek hajra učinio za mene, moje sestre i majku. Uvijek se trudio da ne osjetimo tugu zbog toga što nemamo oca. Sve ono za šta bismo pomislile da bi nam bilo lakše da je otac živ, on je bio tu da pomogne i olakša. Sjećam se dok smo bile djevojčice, jedno jutro smo sestra i ja gledale na televiziji Top shop, reklamirali su heragami, a mi zanesene lijepim frizurama koje su pravili sa heragamijem komentarišemo kako bismo voljele da ga imamo. Daidža nas je slušao u drugoj sobi, nazvao je i odmah naručio jedan za nas. Ma to je samo jedna sitnica u dugom nizu. MašAllah. Nažalost, vrijeme nam nije išlo na ruku. Cijeli dan je padala kiša. No, to nije pokvarilo naše planove. Daidža je pored šupe za drva napravio veliku nastrešnicu, postavio klupe za sjedenje, naložio vatru i stavio prvi kazan. Sjedili smo svi okolo i gledali kako se pekmez polahko kuha. Kiša je padala i padala. Mi smo pričali i uživali slušajući jedni druge, smijali se neninim pričama iz mladosti, jeli preukusnu hranu kojom nas je počastila daidžinica, sve domaće i pažljivo birano za nas. Nakon deset sati kuhanja skinuli smo prvi kazan pekmeza. Od 60 litara sok od jabuke izašlo je oko 10 litara pekmeza. Druga tura je odmah stavljena da se kuha. Nažalost, bili smo ograničeni s vremenom pa nismo mogli ostati duže. Pred daidžom je bila cijela noć u kojoj će polahko pratiti kuhanje pekmeza. Ogrnut u svoju veliku plavosivu jaknu s kapuljačom na glavi daidža nam zahvaljujuje što smo mu uljepšali dan svojim prisustvom. A koliko smo mi uživali tesko je riječima opisati.

Bajram šerif mubarek olsun!

Neka Bajram donese mir, sreću i radost u vaše domove. Mi smo zaklali naše kurbane i podijelili ih kako nam vjera nalaže, jedna trećina nama, jedna trećina komšijama, a jedna trećina siromašnima. Da nam Allah dž.š. ukabuli.

Padaj, padaj kišice

"Padaj, padaj kišice samo nemoj po putu jer je moja mama u bijelom kaputu..." pjevušim ja svom malom Smješku dok se vozimo sarajevskim ulicama a kiša neprestano pada.
Ma ovdje i kiša kad pada nije samo kiša, kao što kaže naš pjesnik Izet Sarajlić.
Sjećam se da smo sestre i ja, dok smo još bile djeca u osnovnoj školi, koristile svaku priliku da "zaboravimo" kišobran i fino pokisnemo. Niz lice nam se slivala voda, naše duge kose bi potajale tamnije, jer su bile do tjemena mokre, a moja mlađa sestra je bila sretna jer su njeni uvojci napokon bili potpuno ispravljeni. Znala je kad se kosa osuši da će ponovo vidjeti one stare uvojke koje nije voljela. Nismo zaobilazile nijednu lokvu nego s užitkom skakale u njih da osjetimo kako voda ulazi u naše cipelice. Bile smo lude. :) Kad bismo takve dolazile mami pred oči ona bi nas ljutito zagrnula u velike peškire i donijela ugrijanu odjeću. Onda bi nam barem pola sata držala ders o tome kako to nije dobro za zdravlje, kako možemo biti toliko neodgovorne itd. Za kaznu smo morale prati nase cipele prljave od kišnog mulja. Bile smo sretne jer smo uživale u kiši. Znale smo kako je lijepo doći kući i fino se ušuškati pod toplom dekicom i piti čaj koji mama pripremi za nas.
Eh, ti lijepi dani djetinjstva. :)

Miris jeseni

Jesen polako stiže. Kad ujutro izađem sa Smješkom u park, čim otvorimo vrata rashladi nas vjetar. Naše cipele prekrije žuto lišće. Zgrada u kojoj živimo je sa svih strana okružena drvećem. Od vjetra se moja mahrama razleti na sve strane, a Smješko se privije uz mene, povremeno maše rukama i tako tjera vjetar. Ugodno je. Posebna je ova istanbulska jesen. Nema puno kiše. Svi uživamo u danima kada sunce slabije grije. Neka i ono malo predahne. Ljeta su ovdje jako topla i teška. Jesen dolazi da olakša i probudi ljude iz "uljuljanog" stanja u koje su upali zbog velikih vrućina. Parkovi su puni roditelja i djece koja su poželjela nakon tri, četiri mjeseca izaći iz svojih domova bez problema, u bilo koje doba dana. Na to se prije moralo čekati da otkuca 18 sati, da nepodnošljivo visoke temperature spadnu. Jednostavno se pržiš. Kad se vraćamo iz parka u stan, u haustoru osjetimo miris hrane. Najviše mirišu crvene paprike. Hmm... sprema se zimnica :).

Ovako spremam crvene paprike za zamrzivač - operem ih, očistim od sjemenki, ispećem u rerni (ne previše, ali dovoljno da postanu mekane), zatim vruće stavljam u vrećice i tako u vrećicama stoje u posudi sa vodom dva - tri sata, ogulim im kožicu i pakujem dalje u vrećice za zamrzivač. U jednu vrećicu pakujem količinu paprika dovoljnu za jedan obrok. Ne treba puno vremena. Ako imate nekog da vam pomogne u guljenju paprika onda je to čas posla. Ja sam kupila 5kg crvenih paprika i sve sam sama uspjela završiti za manje od dva sata (ako ne računamo ono čekanje dok paprike ne budu spremne za guljenje). A sada pravac na pijacu po paprike, očistite, ispecite, zatim stavite u vrećicu, zavežite otvor, i držite u posudi sa hladnom vodom. Kožica se veoma lahko skida. Kada dođu hladni zimski dani naravno da se mogu kupiti crvene paprike u prodavnici, ali nije isto otvoriti zamrzivač i izvaditi ono što je pripremljeno svojim rukama. A također štedimo i novac ;). Zamrznute paprike stavljam u tepsiju, zatim u rernu i lagano čekam da se odlede i da ispari ostatak vode. Imate spremno jelo za desetak, petnaest minuta. Također možete to uraditi i u tavi na ringli. Nasjecite bijelog luka i zalijte vrhnjem. Odlično ide uz toplu pogaču. ;)

Koje grožđe vi volite?

Koje grožđe vi volite, crno ili bijelo? Ja volim crno. Bijelo je preslatko, bar za moj ukus. Kad kupujete, birajte svježe grožđe. Crno sadrži 54 kcl, a bijelo 60 kcl u 100 grama, dok suho grožđe ima čak 296 kcl. Nažalost, moramo brojati kalorije. Ugodnu noć vam želim. :*

Ti lijepi školski dani

Sjećam se koliko me radovala kupovina školskog pribora. Uživala sam dok sam birala bojice, gumice za brisanje, i tražila uvijek neko šareno, neobično šiljalo kojim ću moći zaoštriti svoje olovke i drvene bojice, i pernicu sa puno pregrada i dodatnih džepića u koju ću sve fino složiti. Bila sam baš uredna po pitanju toga. Znate ono kad na kraju školske godine učitelj pregleda svesku, gleda rukopis, preglednost, tačnost i svašta još nešto. I dobijete ocjenu i iz sveske. Meni je ta ocjena dizala prosjek. Učitelj uzme moju svesku i pokaže je učenicima, govoreći da tako treba da izgleda jedna đačka sveska. I onda se svi okrenu prema meni i govore: Bravooo! Baš su mi u lijepom sjećanju svi ti školski dani. Voljela sam bosanski jezik. To su bili časovi kad sam  uživala, a posebno kad bismo radili lektiru. Nema te lektire koju ja nisam pročitala. U kasnijim razredima bih od nastavnika tražila dodatne lektire za čitanje.

Sigurno se sjećate i onih časova kad nastavnik kaže da neko od učenika ispiše neki odlomak iz knjige na ploči, ali da treba imati lijep rukopis, to sam ja radila, i pisala uvijek na panoima i gdje god je trebalo tražili su mene. Tako sam pomagala i nastavnicima i profesorima u popunjavanju školskih knjižica i dnevnika i svjedočanstava. Eto, tako, nije da se hvalim ali to mi je bila jača strana. Sa matematikom je bila drukčija priča. Tu se i nisam baš proslavila. Ali moj muž jeste. No, bosanski nije volio. Zanimljivo. :)

Trenuci koji su mi također u lijepom sjećanju su vezani upravo za šiljalo i olovke. Sjećam se kako bismo se nas pet - šest okupljali oko korpe za otpatke i tu proveli pet minuta malog odmora, šiljeći olovke i pričajući. To su bile neke dječije priče, o testovima koji nas čekaju, o lošim ocjenama koje moramo saopćiti našim roditeljima, radovanju zbog petica, pričanju o dječacima koji su nam se sviđali itd., itd. A bilo je i onih smiješnih dogodovština kada bi neko od učenika za kaznu (zbog pričanja uporedo sa nastavnikom, zbog dobacivanja papirića drugu iz drugog reda) morao stajati u ćosku okrenut prema kanti za otpatke, a njegov najbolji drug da bi ga zezao ili mu pravio društvo u ćosku, pita nastavnika da ode i zašilji olovku ili baci neku iskorištenu maramicu ili nađe već neki razlog samo da se pridruži "kažnjenom". Ma bilo je svega. Moja dva rođaka su zajedno sa mnom išli u razred. U osmom su počeli kupovati svoje prve kutije sa cigaretama. Krišom su ih nosili u školu i krili se na velikom odmoru negdje u sumarku i pušili. Neko ih je jednom "ocvikao" pa je nastavnik naredio da se pretresu svi ruksaci, a posebno da se obrati pažnja na dječake. Zamislite šta su njih dvojica uradili. Stavili su kutiju cigareta u moju torbu. Govorili su mi da moju neće nastavnik pregledati. Znaju oni da ja ne bi. A ja se uspaničila, šta ako stvarno uzmu torbu i nađu kod mene cigarete. Obećali su da će oni priznati krivicu. I, na kraju nastavnik dođe i reče kako neće biti nikakvog pretresa, jer su, tobože, pogriješili odjeljenje i da su u 8c našli dječaka koji je priznao da ima cigarete. Vladanje mu je smanjeno, roditelji su upoznati s tim, ako se ponovi  "leti" iz škole. Tako se moji rođaci izvukoše, a ja umirala od straha. No, bila sam raja. Znam da bi uvijek stali ispred mene. Nikad me niko nije mogao pored njih ni namrgođeno pogledati. Ja sam imala svoje zaštitnike. Mada, družeći se s njima dvojicom nije mi ni trebala zaštita. Naučila sam puno tih muških "folova". Svoje prve mobitele smo dobili tek u osmom razredu. Moj je bio Erikson. Onaj s malim displejom na preklapanje i antenom. Baš je bio težak. Nije imao kameru. Ma ništa nije imao, ali je bio poseban. Bio je moj prvi mobitel. Jos je "živ". Mama ga čuva u garaži sa svim ostalim starim stvarima. Eh, sad svi ti ljudi imaju neke svoje živote. Putevi su nas odveli na različite strane. Naši izbori su velike suprotnosti. Tad smo bili djeca, sada imamo svoju djecu. Sad  su to nove generacije koje pišu nove priče. Pitam se, da li i sad pored korpe za otpatke neka djeca služe svoju "kaznu" za nepoštivanje školskog reda i mira ili je sad neki novi moderniji način?

Komšinice moje drage

Sjedim. Zvoni zvonce na vratima. Otvaram. Ispred vrata stoji djevojčica sa prvog sprata zgrade u kojoj živim. Daje mi u ruke veliku kesu. Kaže da je to poklon od njene mame. Otvaram kesu, a u njoj dvije vrečice pune lješnjaka. Kako je lijepo imati dobre komšije. Znaju da  voliš praviti kolače i obraduju te lješnjacima. Taman sam mislila da ih sutra zovem kod sebe na palačinke sa Sarellom. Sad ću ih ukrasiti i ovim lješnjacima.

Ko rano rani ostane nenaspavan :)

Dobro jutro. Davno je osvanuo novi dan. Međutim, dok mama spremi babu za posao, pripremi doručak, pripremi ručak, koji će babo ponijeti sa sobom, dok Smješko doručkuje i obavi svoje jutarnje rituale - odlazak na tutu, pranje zuba, tek onda mama sebe počasti sa više od 500 kalorija za doručak. :) Trebat će joj snage. Za vikend se nakupilo previše posla. Ponedjeljak je za mamu dan velikog čišćenja, pranja, peglanja,...

Hairli i uspješnu sedmicu vam želim. Puno lijepih trenutaka, iskrenih osmijeha, mudrih savjeta, pozitivnih ljudi i vjere u sebe i bolje sutra.

SEA Aquarium

Djelić našeg današnjeg doživljaja :)

 

Zbog mnogobrojnih pohvala koje smo imali priliku čuti, odlučili smo i mi posjetiti ovaj akvarijum. Nažalost i nismo se mnogo oduševili. Akvarijum jest uredan, uistinu se mogu vidjeti različite vrste riba, ali smo očekivali puno više kad su u pitanju ajkule kojim se toliko hvale. Zabilježila sam ono što smo imali priliku vidjeti. Lijepo jeste. Možda nekog i oduševi, ali ja sam mogla i da ga zaobiđem. Ništa posebno niti puno drukčije od ostalih akvarijuma koje sam imala priliku vidjeti. Također, ako idete sa malom djecom imajte na umu da će im "bide" (tako moj Smješko zove ribe) brzo dosaditi, pa će poželjeti da izađu vani, a s obzirom na to da lift unutar akvarijuma nije (bio) u funkciji onda ćete morati malo više hodati do izlaza. Eto... mislim da je cijena negdje oko 40 lira po osobi. Ako vas put nanese u Istanbul i imate želju da vidite i obiđete puno toga, a ograničeni ste s novcem onda neće pogriješiti ako s vašeg spiska uklonite ovaj akvarijum.  Ima puno ljepših i zanimljiviji stvari koje možete doživjeti u Istanbulu od posjete akvarijumu. No, ako niste ograničeni s novcem svakako da ga možete posjetiti, pogotovo jer se nalazi u sklopu najvećeg tržnog centra u Evropi "Forum Istanbul". Takodjer tu je i "Ikea" i "Decathlon", pa mozete fino šopingovati. ;)

Narod Sirije treba našu pomoć

U dva Sahiha zabilježen je hadis koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., a u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''U petku ima jedan čas, u kome, ako ga vjernik potrefi – obavljajući namaz – Allaha neće ni za kakvo dobro zamoliti a da mu to Allah neće dati i dovu mu uslišati.'' Dovimo za narod Sirije. Samo Allah zna kroz kakve muke oni prolaze. Sve ovo što mi vidimo putem interneta i televizije samo je djelić njihovih iskušenja. Slika mrtvog dječaka kojeg je more izbacilo, a koja se ovih dana neprestano prikazuje u medijima unijela je tugu u moje srce. Vjerovatno su je tako doživjeli svi ljudi u kojima ima imalo ljudskosti bez obzira kojoj vjeri i naciji pripadali. Ta malena duša koja je imala samo tri godine nije kriva nizašto. On je samo želio mir i slobodu. To će, ako Bog da, naći kod svog Gospodara. Tamo na Onom svijetu će uživati u nebrojenim blagodatima, zajedno sa svojim roditeljima. Gledam svog Smješka. Fino mu. Ima topli dom. Bira koje igračke želi. Ja razmišljam o novoj haljini. Jedemo svi ukusnu hranu. Čisto nam. Smijemo se. A negdje tamo u Makedoniji, Srbiji, širom Evrope, narod Sirije proživljava takav bol i patnju da mi suze naviru na oči. Ne mogu biti mirna. Ne mogu rahat jesti. Ne mogu mirno spavati. Ne mogu završiti namaz, a da svaki put ne ostanem dugo na sedždi moleći Gospodara da im olakša. Ne znam kako vi, ljudi moji, gledate na sve ovo što se dešava? Koliko god da se čovjek trudi da pomogne, sve mu se čini malo je. Pa i jeste ako ne dovi i ne uzda se da će Allah zaista poslati olakšanje i dati izlaz. Dovimo! Narodu Sirije trebaju naše dove i naša finansijska pomoć! Raspitajte se u svojoj državi, svom gradu, vjerovatno ima neka organizacija koja prikuplja pomoć za izbjeglice. Ako nikog ne nađete, javite se meni. Moji poznanici i prijatelji su ukljućeni u brojne akcije, tako da će novac i svaka druga vrsta pomoći koju date otići u prave ruke, ako Bog da.

Hajirli vam petak. I svaki drugi dan. Budimo zahvalni Gospodaru na blagodatima koje imamo, a nismo ni svjesni njihove vrijednosti.

Lijepe snove vam zelim

"Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog." ;)

Obala Crnog mora

U maju prošle godine prvi put smo posjetili Šile. To je mali gradić koji pripada općini Istanbul (od evropskog dijela je udaljen 50 - 60 km) sa puno pješčanih plaža, a jedna od najboljih je ova na kojoj smo uživali ovog vikenda. "Aile plaj" (porodična plaža). Stigli smo u 10:30 h. Bili smo tek druga porodica koja je zakoračila na pjesak i okupala se u moru tog jutra. Divno. Mogli smo birati gdje ćemo rasklopiti naše stolice, odložiti stvari i izležavati se. To je bio prvi put kad sam obukla "burqini" (kupači za žene sa hidžabom). Slikat ću ga i pisati o njemu narednog puta, ako Bog da. More nije mirno, pa je trebalo našeg Smješka jako dobro paziti. Uživao je, malo u moru, malo na plaži, pa nam je vrijeme brzo prošlo. Ljudi su već počeli puniti prazan prostor na plaži. No, i dalje je bilo sasvim dovoljno mjesta za privatnost. E, to je velika prednost ove plaže. Zaista preporučujem, pogotovo pokrivenim ženama koje paze na svoj hidžab. Jedina mana je možda to što je more poprilično nemirnon :D, pa ne možeš uživati u nekom finom, laganom plivanju. A možda to iskusnijim i boljim plivačima ne bi predstavljalo problem. Smješko je nakon ručka uplovio u san. Muž i ja smo iskoristili priliku da se sami malo smočimo u vodi :D. Pošto je sunce sve jače grijalo, krenuli smo kući. Smješko je spavao tokom cijelog puta, i još u svom krevetiću dva sata. Ukupno četiri sata. Bila je to prilika da se nakon kupanja svi malo odmorimo uz dobar san. 

Hurmašice

Recept možete pogledati na ovom linku: http://www.coolinarika.com/recept/824219/

 Evo već peti dan kako su mi u glavi hurmašice. Danas sam bila vrijedna i napravila ih, konačno. Na Coolinarica sam našla recept. Pretjerala sam sa limunom, pa su mi malkice kiselkaste, a opet dovoljno slatke i dovoljno dobre. :D Muž i ja smo ih nazvali Limunašice. Za našeg Smješka ipak nešto zdravo pred spavanje.

Have a nice weekend

Vrijedna žena, mamin odgoj

Sjećam se. Ujutro kad bismo završile s doručkom, majka bi odmah zavirivala u frižider, zavirivala u ostavu, otvarala ladice i počela nabrajati namirnice. Razmišljala bi šta spremiti za ručak. Mi bismo sjedile i čekale kad će početi da izdaje naređenja. "Jedna će napraviti hljeb. Lahko ćemo dalje kad znamo da imamo hljeb. Samo još nešto uz hljeb" :). Druga će oguliti krompir, isjeckati meso, pripremiti salatu. Treća je zadužena da sredi kuću, usisa, izbriše prašinu i opere pločnik." Ako bismo mi prokomentarisale kako smo tek završile s doručkom i zašto da odmah spremamo ručak, ona bi govorila kako želi da ručak uvijek bude na vrijeme. Nakon što bi svakoj dala zaduženje, ostavljala bi nas u kući. Dešavalo se da se raspričamo pa zaboravimo pogledati na sat i onda ne uspijemo završiti sve na vrijeme, a mama se vrati iz bašte ili od komšinice pa onda moramo slušati njene kritike. Većinom je to bila priča kako je važno da i pored diplome i zanimanja koje budemo imale, znamo na vrijeme skuhati, oprati, očistiti, dočekati gosta, odgajati djecu i kako muškarac, bez obzira ko bio, odakle mu je porijeklo, čim se bavio, na kraju ipak želi pored sebe vrijednu ženu koja će mu znati fino kuhati, očistiti, opeglati. Eto, tako bi nama mama držala predavanja. Naučile smo sa deset godina napraviti hljeb, sa dvanaest smo pravile pitu. Do kraja osnovne škole znale smo sasvim pristojno kuhati. Ako bi se desilo da mama ne bude kod kuće, a nenajavljeno dođu gosti, mama je bila mirna, jer je znala da smo položile barem osnovne testove njene "škole". Ja sam bila tog mišljenja da je sve to lijepo znati, ali da sigurno ima puno muškaraca kojim te svari zaista nisu toliko bitne i da se žena bez problema može udati, iako ništa ne zna skuhati, iako jako rijetko uzima usisivač i krpu u ruke. Poslije sam se, kroz svoje srednjoškolsko i fakultetsko obrazovanje, uvjerila da je to zaista tačno. Moja prijateljica iz srednje škole ništa nije znala skuhati. Doduše, snalazila se, pravila je jaja i hrenovke, supu iz kesice i tako te stvari. Kad se udala, polahko je naučila, muž joj je volio kuhati, pa je tako uz njega savladala dosta dobro arapsku kuhinju. Muž joj je Arap. Kad bih slučajno u razgovoru  s djevojkama s fakulteta spomenula da znam napraviti pitu nisu se mogle čudom načuditi. Za mene je to bilo nešto sasvim normalno. Dešavalo se nekad prilikom iftara ili nekih velikih porodičnih druženja da napravim i četiri - pet pita u toku jednog dana. Šta je to bilo za mene?! :) Nedavno sam u Istanbulu upoznala jednu mladu ženu, Sarajka, udala se za Turčina. Kaže da joj je život u braku puno zanimljiviji nego što je zamišljala. Kaže kako nikad do sada nije kuhala. Sad uči. Njen muž joj je velika podrška. Za pomoć u pripremi jela zove svoju mamu u Sarajevo. Ako nešto ne bi ispalo ukusno, njen muž bi se našalio i rekao kako vjerovatno nije ukusno jer on nije navikao na bosansku hranu. I tako. Moj muž jako voli jesti. Sreća pa je dobio ženu koja zna kuhati. Ili barem zna dobro napraviti neka jela. ;) Možda se i ne bih dobro proslavila kod nekih vrsnih kuhara... a možda i bih. :) Kako god, moj muž ionako nije imao neka posebna očekivanja što se toga tiče. Po njegovim kilogramima moglo bi se reći da je i više nego zadovoljan.

Ipak je lijepo kad te mama nauči da budeš dobra domaćica. Ništa ti to u životu neće naškoditi, naprotiv, toliko pozitivnih stvari sam doživjela zahvaljujući maminoj "školi".

Epilator

Braunov silk epilator namijenjen je za suhu i mokru epilaciju. U Turskoj košta oko 200 lira. Ja ga koristim za epiliranje potkoljenica. No, on ima i posebne dodatke za epiliranje pazuha i bikini zone. Također ima i trimer i dio kojim se pola epilirira a pola depilira kao i poseban dio za glačanje nogu. Epilator ne morate držati uključenim u utičnicu dok traje epilacija. Ako bateriju napuniti do maximuma možete bez problema završiti epilaciju nogu i to dva puta, a da pri tome ne istrošite cijelu bateriju. Mozete biti opusteni prilikom mokrog epiliranja jer nemate nikakav kontakt sa strujom samo kad završite sa epilacijom dobro posušite sve dijelove epilatora kako biste bili sigurni prilikom sljedećeg punjenja baterije. Za razliku od depilacije, epilacija vam daje osjećaj glatkoće i vaše noge će barem dvije sedmice biti rahat od novih dlačica. Svakako da ne možete čekati mjesec dana na novu epilaciju. :D Dlake će već biti velike i bit će vam teže podnijeti bol, no nakon petnaestak dana je taman vrijeme za novo epiliranje ;) Ako planirate pred muza izlaziti u kratkoj suknjici potrudite se da epilaciju zavrsiti rano ujutro jer ce vam noge nakon epilacije biti prekrivene crvenim tackicama barem pet sest sati, dok se muz vrati s posla tackice ce nestati. Iskreno, ja imam jedan problem a to je barem desetak uraslih dlacica na nogama. Mozda druge zene nemaju taj problem pa zato ne mogu okriviti epilator. Uglavnom, imam pozitivna iskustva. Dobila sam ga kao poklon i mogu reci da mi je zaista drago sto ga imam. Ako ste spremni da malo trpiti bol prilikom cupkanja i odlucili ste da kazete zbogom bicevima svakako se pocastite ovim epilatorom. Vrijedi svake pare.

Neuredan stan

U stanu je trideset stepeni. Nema klime. Svi prozori otvoreni i zamračeni. Ništa ne pomaže. I ovu vodu istanbulsku kad piješ ne osječaš da ti ublažava žeđ. I tako je već od polovine jula. Takav je cijeli august. I početak septembra. Tek za novembar mogu reći da je baš ugodan. Kad je čovjeku toplo onda je lijen, umoran, razdražljiv, i jaaako osjetljiv. Gledam po stanu, igračaka na svakom koraku, jastuci razbacani po krevetu, staklo na stolu puno otisaka malenih šaka, televizor je u istom stanju ali pošto je upaljen slika je to prekrila. Korpa puna veša. U kuhinji uvijek isprljanih čaša. Na hodniku i u sobi možeš naletjeti na bačene čarape i svašta se tu još nađe. Svaki dan isto. Operi veš. Skupi igračke. Očisti kuhinju. I kad bi tako cakum pakum sređen stan ostao barem do kraja dana. Ali ne. Ne može ni toliko. Dok svi idu spavati, ja stojim i gledam nered koji je nastao. Nemam snage, ni volje da to sređujem. Sljedeći dan ću opet isto raditi. I tako svaki dan. Nasmijem se svaki put kad se sjetim svoje prijateljice Eni. Kaže mi, reci mi nešto što će me natjerati da sredim ovaj nered u kojem živim. Nešto dovoljno ohrabrujuće da s pjesmom čistim i rasklanjam sve ovo čim sam "zatrpana". Rekoh, mogu te samo utješiti, i moj stan slično izgleda. Ne brini se Eni, ja znam još puno žena koje imaju isti problem. To što pred nas neko servira priču kako je uvijek u njihovom stanu sve na svom mjestu, kako su djeca idealna, poslušna, ostavljaju svaku igračku na svoje mjesto čim završe s igrom, ne mora značiti da je sve to istina. Razmisli da li ti je više stalo do toga da imaš sretno dijete s kojim ćeš se igrati, učiti, koje će osjetiti šta znači pažnja i ljubav, kojem nećeš pustiti crtani film da gleda dok ti briskaš prašinu, čistiš podove, pereš prozore. Da bi sutra mama, tetka, komšinica, prijateljica rekle, kako ti je sve fino i uredno. Sve to neka čeka. Tvoje dijete tebe treba. Ne treba njemu crtani film, ne treba mu "strašna" mama koja mu na sve što pokuša uraditi vrišti "NE". I ja se tako sekiram. Mama uvijek ponavlja kako je ona mogla sve stići a imala troje djece. Sve joj bilo čisto i uredno da "meda mozes lizati". Neka je. Dosta je bilo onog odgoja, otvori djetetu smoki neka jede, neka ima neku zanimaciju dok ja stignem srediti kuću i oko kuće. Neka je djetetu puna pelena, neka plače i hvata se mami za suknju da ga presvuče, mama ne može ostaviti svoje obveze, čeka je da skuha ručak. Papa, to je iza nas. Naše dijete nam je važnije od svega toga. Mi imamo pred sobom veliki zadatak. Moramo odgojiti jedno maleno stvorenje u dobrog i pametnog čovjeka. Moramo u njega uložiti puno strpljenja, ljubavi i pažnje kako bi postao osoba vrijedna divljenja i naš ponos na Oba svijeta. Eto, to je ono što nam treba biti prioritet, moja Eni. I sama se ponekad sa sobom borim, kopka me što ne mogu da uživam u urednom stanu, ali kad vidim svoje dijete zadovoljno onda mi stan postane nebitan. Naravno, kako raste dijeta treba učiti pospremati svoje stvari. Ali sad, dok jos uči govoriti sve što mu treba jeste igra, istraživanje, eksperimentisanje. To mu pomaže. To su za njega nova iskustva. Ne dozvolimo da naša djeca na nas gledaju kao na histerične majke koje stalno nabrajaju jer im je stan u neredu. Neka u nama imaju primjer kako za sve postoji vrijeme i kako se uči sve dok čovjek živi. A sad odoh pospremiti stan. :D Moj Smješko se zaigrao sa svojim novim vatrogasnim kamionom. Potrajat će to barem pola sata. ;)

Rogač

Birate li pripremu zdravih slastica, neka vam među glavnim sastojcima bude i rogač. Rogač je zimzeleno mediteransko stablo latinskog imena Ceratonia siliqua, koje obilato rađa smeđim jestivim mahunama. Mahune u sebi sadrže sjemenke koje, bez obzira na veličinu i uvjete čuvanja, uvijek imaju jednaku masu od tačno 0,18 grama. :) U antičko doba sjemenke rogača služile su za vaganje zlata, a taj  naziv za jedinicu zlata od 0,18 grama ostao je uvriježen i danas – karat. U manjim količinama sadrži E i vitamine B skupine, željezo, magnezij, fosfor, mangan i selen. Sadrži tanine i galnu kiselinu koja djeluje analgetski, antiseptički, antibakterijski, antioksidativno i antivirusno. Pomaže u jačanju imuniteta i sprječavanju alergija, te u prevenciji dječje paralize. Zbog visokog udjela fosfora i kalcija rogač podupire zdravlje zubiju i kostiju, te smanjuje rizik od pojave osteoporoze. U studijama je pokazao da sprječava rak maternice, a preporučuje se i za prevenciju raka pluća. Zbog svog vrijednog sastava i ljekovitog djelovanja rogač je pogodna namirnica za dojenče od 6 mjeseci nadalje. Sušeni rogač je i zdrava slatka alternativa bebama za žvakanje kada im rastu zubići.

Moj prijedlog danas je kolač s rogačem :). Potrebni sastojci su:

¾ šoljice maslinovog ulja
¾ šoljice muscovado šećera ili meda
šoljica integralnog brašna
½ šoljice zobenog mlijeka
100 gr mljevenog rogača
100 gr grožđica
2 banane
3-4 naribane jabuke
½ čajne kašike sode bikarbone
50 gr tamne čokolade za glazuru

Redovno odlazite na pregled dojki

Nije još mjesec oktobar. August je. No, zar samo u danima kad se u svijetu govori o karcinomu dojke tad se i treba sjetiti koliko je važno da redovno obavljamo preglede? Ne. Ako ste u četrdesetim trebali biste barem jedanput godisnje otici na pregled dojki (mamografija), a već u pedesetim i šezdesetim dvaput. Doduše, ako ste i mlađi ne zaboravite da redovno prilikom tuširanja, odmaranja, uradite samopregled dojki. Na internetu možete pronaći kako na najbolji način obaviti pregled. Svaku promjenu koju primjetite u vidu kvržice, crvenila koje se duze vremena zadrzava, iscjetka, obavezno prijavite vašem doktoru kako bi vas poslao na detaljnije preglede. Nažalost, danas nema granice u godinama. Sve više mlađih žena se bori sa ovom i drugim teškim bolestima. Redovne kontrole. Lijepa preventiva. Ne dopustimo da nam sve drugo bude važnije od našeg zdravlja. Karcinom dojke je najcesci uzrok smrtnosti zena u svijetu. Ne zaboravite već ovog trenutka svoje starije sestre, majke, tetke, nane podsjetiti da odu na pregled. Ako se na vrijeme otkrije karcinom dojke šanse za izliječenjem su gotovo pa stopostotne. Napišite u svom kalendaru podsjetnik kad ste bili i kad biste ponovo trebali da odete na pregled. Budite svjesne da se vaše tijelo s godinama mijenja i da mu ne treba samo krema i šminka da pokrije bore i nedostatke nego mu treba više ljubavi i pažnje i redovna zdravstvena kontrola. Lahko će se zdrava žena nositi sa godinama.  ;)

Naš trud Allah vidi!

Mjesec ramazan isčekujemo tokom cijele godine. Posebno mu se radujemo. To je mjesec Allahove milosti. To su trenuci kad želimo što više dobrih djela uraditi, kad smo strpljivi, raspoloženi, neumorni i voljni da cijelu noć provodimo u ibadetu. Ništa nam nije teško. Uživamo u pripremama iftara. Na prvi alarm ustajemo na sehur. Nakon Ramazana dolazi nam mjesec Ševal. Naš Poslanik Muhammed, a.s, kaže:
'Ko bude postio mjesec Ramazan, a potom šest dana Ševala, kao da je postio cijelu godinu.' (Muslim, br. 1164). 
Nadam se da je bilo puno onih koji su uživali u postu u ovim danima Ševala. Da su vaši iftari i sehuri bili kao u Ramazanu. Da vas i dalje drži onaj lijepi ahlak kojim se svi mi okitimo tokom Ramazana. Da Allah da da naš iman svakim danom postaje jači i da sve ono lijepo što steknemo u tim posebnim danima sačuvamo cijelu godinu. Amin. Ne zaboravite da nam je sljedeći mjesec Bajram, ako Bog da. I da je lijepo postiti tri dana dok su hadžije na Arefatu. ;)